Kako razlikovati kajanje od napasti Sotone koje izaziva grižnju savjesti?

Kad molimo, a posebno u ispovijedi, ljudi znaju reći: “Zaspala sam, misli mi lutaju, ima li smisla ta molitva?!” Đavao tada nabija krivnju: “Ljubo, nemoj uopće moliti, pa vidiš kako si nesabrano izmolio ovu molitvu…” Važno je ne odustati od molitve. Često nam nabija krivnju ako smo pretjerano reagirali prema ukućanima, posebno bolesnima. Ali najvažnija je naša nakana! Svi mi volimo i svoje roditelje i kad počinjemo moliti, kad idemo na misu, već je bitna nakana.

Važno je ne odustati od molitve.

“Isuse, danas sam odredio ovo vrijeme posvetiti Tebi. Možda to vrijeme nije bilo najkvalitetnije, ali sam stvarno, od srca, to vrijeme posvetio Tebi.” Puno stvari možda se dogodilo tijekom dana, ali bitno je ne odustajati, a đavao nas upravo tu želi pokolebati, tu je njegova glavna zamka.

Ako je sv. Emigdije zaštitnik od potresa, kako to da nije zaštitio Zagreb i Petrinju?

Uvijek idem prvo prema Gospodinu. U jednoj propovijedi svojim župljanima sam rekao: “Zar možda i taj potres nije dar od Boga?!” Kako to? Pa Gospodin mora gledati kako tu našu Zemlju, koju smo mi razorili, da ne kažem “rasturili”, zadrži u nekom centru. Pa ako su katkad potrebni neki lagani zahvati, nije da bi on to opet poslužio da se ona dobro okreće, mi to ne znamo. Možda je i taj potres zagrebački bio na dar. Nažalost, jedan mladi život se u Zagrebu ugasio, u Petrinji i više. Vjerujem da Gospodin zna što čini.

Što se tiče sv. Emigdija, do ovog zagrebačkog potresa nitko nije ni poznao niti spominjao tog sveca i nitko mu se nije molio. Svi se mi divimo pobožnosti naših svetaca, ali svaki svetac može nam biti samo Šimun Cirenac koji nam svojim zagovorom pomaže kod Gospodina.

Molimo se svi Gospodinu, jer On je taj koji nas drži. Treba imati povjerenja u Njega i, na kraju, moramo biti zahvalni Gospodinu jer ne smatram da nas Gospodin nije sačuvao. Što bismo rekli da je zagrebački potres bio samo jedan stupanj jači, kao nedavni u Turskoj?! Ali jako sam razočaran i tužan jer sam očekivao da će Zagrepčani nakon potresa puno više pohrliti u crkve, da će se trgnuti, da će osjetiti zahvalnost prema Gospodinu što nas je zaštitio, barem do neke granice.

Kako u srcu ne suditi osobu koja je išla na umjetnu oplodnju?

Prvo, zašto uopće osuditi nekoga? Isus je rekao “Ne sudite da ne budete suđeni.” Moliti nam je i vidjeti jesam li ja čist/a po nekim drugim stvarima. Dakle, mi možemo nešto sugerirati, a ljudi koji to čine znaju. To ćemo mi prepustiti njihovoj savjesti. Time što sam ja nekoga osudio i sada u svojoj duši živim u tom sudu, ništa ja nisam spasio niti ikome pomogao, samo sam otrov navukao na samoga sebe.

Uvijek nam je moliti, moliti i praštati – to je Isusov način.

Možda će biti lakše suosjećati s tom osobom ako se uživite u njenu situaciju i barem naslutite koliko je bila jaka njezina želja za djetetom i koliko je, uz sugestije koje dolaze iz svijeta medicine i njenih mogućnosti zapravo popustila – samo da ispuni svoju želju. Možda joj nedostajala potpora da je netko podigne na duhovnom putu majčinstva, koji je također moguć. Ako se samo malo udaljite iz konkretne točke koju gledate i pogledate širu sliku, ne možete ne pitati tko je propustio biti joj potpora na putu pa možda i njemu i njoj reći nekoliko riječi… Ali svakako suditi ne možete jer bol te osobe i želju koja je dovela do toga čina ne možemo poznavati, pogotovo ako je osoba u neznanju s činjenicama koje Crkva podučava.

Ako je osoba koja se javila prijateljica te osobe i ako ima djecu, onda je tu prije svega nedostatak empatije.

Ona bi mogla samo zahvaljivati Gospodinu što je dobila djecu od Njega i što sama nije imala tih problema. Svakoga treba prepustiti njihovoj savjesti, ali suditi nikako nije na nama – to je na Gospodinu. A da se ne bi zaključilo da Crkva nema empatije kada ne podupire umjetnu oplodnju – stav je jasan: Crkva kaže NE umjetnoj oplodnji ne zato što ne bi suosjećala s roditeljima koji žele djecu, nego zato što želi zaštititi ženidbeni vez, odnosno bračni čin. Ono što je grešno u činu umjetne oplodnje je razdvajanje muža od žene i što se od njih samo uzima biološki materijal, oduzimajući im dostojanstvo supružnika i čin darivanja.

Crkva nema ništa niti protiv djeteta ni protiv želje za djetetom.

Crkva govori samo da je umjetna oplodnja problem jer razdvaja muža od žene i čini je biološkim materijalom i ništa više. Koliko god je bolno čuti, dijete nije neko pravo na koje mi možemo uložiti sve svoje snage nego – dar.