Ovaj psiholog i psihoterapeut istaknuo je da je prvi korak borbe sa strahom pogledati ga u lice. Rekao je da je strah prisutan u našem najprimitivnijem dijelu mozga. Kralježnjaci i sisavci osjećaju bojazan pred strahom, odnosno pred situacijom koja je potencijalno životno ugrožavajuća. Jedino je za ljude kao svjesna bića karakteristično da se boje nečega što nije trenutno pred njima prisutno, da se boje onoga što bi se moglo dogoditi u budućnosti, da imaju strah od očekivanja.

Adam osjeća strah.

“Iza naših misli ispunjenih strahom nalazi se problem koji osobe imaju i s kojim se zapravo hrvaju. Taj problem je kontrola. Razliku u fokusu možemo vidjeti po spolovima, kod muškarca i žene. Kod žena je taj fokus kontrole izraženiji. Pitanje koje bih ja postavio osobi koja dođe po savjet je: zašto imate toliku potrebu kontrolirati to nešto? Iza straha koji muči čovjeka, kad se dublje pogleda, najčešće stoji zapravo nešto drugo.”

Kao svećenik Družbe Isusove rekao je da kada mu po savjet dolaze vjernici, da ih nerijetko prati veliki osjećaj krivnje i srama jer su uvjereni da uz Boga nema prostora depresiji i strahu.

“Podsjetio bih naše vjernike i sve koji nas slušaju i gledaju na Knjigu Postanka. Vratimo se na Post 3,10 i na prvi osjećaj koji se javlja i koji biva zapisan. Adam osjeća strah. Ako početak naše povijesti s Bogom u sebi sadrži i taj osjećaj, ne vidim kako bi ijedan vjernik trebao biti izuzet od tog osjećaja. Znamo da je Job osjećao pravu tjeskobu, a imamo i primjer psalmista kojem niti jedan ljudski osjećaj nije stran.”

Kad znamo gdje smo, kad smo bliski sebi, onda ni Bog nije daleko.

Pater Volenik naglasio je kako on ne vjeruje da je hrabrost  pandam strahu. Smatra da je prava hrabrost potrebna i dio je odgovora, ali pravi pandam je identitet.

“Identitet je pravi odgovor na strah. Da znamo odgovorit na to najteže i najlakše pitanje svakog ljudskog života, a to je tko sam ja i kome pripadam? To je identitetsko pitanje. Strah će tu uvijek biti. Ali odgovorom na identitetsko pitanje možemo preći tajanstvenu granicu straha. Kad znamo gdje smo, kad smo bliski sebi, onda ni Bog nije daleko. Podsjetit ću nas na Domovinski rat. Često smo se pitali, odakle tim ljudima – dečkima i djevojkama – tolika hrabrost da i svoj život predaju za Domovinu. Odgovor je: identitet! U njima je u tim trenucima bio prejasan nacionalni identitet. Kad gledamo neopisivo velik broj mučenika svih religija koji su svoje živote žrtvovali za ideale, pokazivali nadljusku hrabrost i snagu. Njima je pak bio prejasan vjerski identitet. Pogledajmo samo svoje roditelje, bake, djedove koji su se žrtvovali i išli do granice predanja vlastitog života za obitelj. Oni nisu imali problema s obiteljskim identitetom.”