Nema jedinstvenoga odgovora, ali ipak treba postaviti sudbinsko pitanje: Kako to da ja jesam? Odakle sam došao? Zašto živim i kamo idem? Joj, pa to nije jedno, nego četiri pitanja. Mogao je pojedini čovjek i ne biti – što nitko ne bi znao, a jednom kad ga ne bude, nekolicina će tek primijetiti njegov odlazak. Na tu činjenicu bližnji će toga čovjeka različito reagirati, s obzirom na bliskost, a vrijeme će teći neumitno dalje i zaborav na njega će rasti, piše Glas Koncila.

Živeći, ljudi ostavljaju mnoge tragove: različiti ljudi – različiti tragovi, razumljivo. Tko vidi te tragove? Neke vide bližnji, a sve vidi netko svevideći, Onaj koji nema granica u pogledu.

Njegov je pogled sama pomisao. On u pogledu spoznaje vrijednost, posljedice, iskrenost, dobrotu i ljubav čovjekovih životnih tragova. Čovjek vidi neke svoje plodove, za neke mu drugi kažu, poneke otkrije tek naknadno, a za većinu tragova nikad ne dozna.

On u pogledu spoznaje vrijednost, posljedice, iskrenost, dobrotu i ljubav čovjekovih životnih tragova.

Kako doznati koji trag ostavljaju pojedine riječi u ušima i životu slušatelja, pogotovo ako su ljudi profesionalni sijači riječi? Kako domisliti koji trag ostavlja sama čovjekova tjelesna pojava, pokreti i geste u očima onih koji ga izravno ili neizravno gledaju?

Sigurno da čovjekova dobra djela, nesebična ljubav, moralno življenje, uljudno ponašanje… ostavljaju pozitivan trag koji prepoznaju bližnji i daljnji. Nažalost, ljutnja, agresivnost, mržnja, nemoral, nekultura, zlo i grijesi, koje kroz život ljudi čine ili svjesno ili nesvjesno šire, ostavljaju crni trag u očima, dušama i životima onih s kojima čovjek živi ili ih susreće živeći.

Kakav sam ostavio ili ostavila trag?

Čovjek bi se trebao neumorno pitati svaki tren, sat i dan: Kakav sam ostavio ili ostavila trag? Vidi li se po tom tragu da je prošao anđeo ili njegov protivnik? Mnogo govori i otkriva čovjekov životni trag. On bi mogao biti poticajan na dobro i ljubav bližnjima, a čovjeku na radost i spasenje.

Taj trag neka bude prepoznatljiv na putu od zemlje do neba, i ništa se na tom putu ne smije preskočiti, jer nema prečice do sreće. I Isus je preko križa došao do uskrsnuća i ljude na taj put poziva i ove korizme. Razlika je samo u težini križa i duljini puta, sve ostalo je on već prošao. Čemu onda lutanja, skretanja i traženja kad postoji siguran put, put od zemlje do neba. To je put križa, svjetla i uskrsnuća.