„Crkvena nam predaja donosi događaj koji govori o sv. Augustinu i njegovu razmišljanju, iskustvu o Presvetom Trojstvu, prenosi Juniorat Hvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda . Ona glasi ovako: Jednom prilikom dok je šetao uz more, sveti Augustin je razmišljao o najvećoj istini kršćanske vjere – Presvetome Trojstvu. ‘Kako to’, pitao se, ‘Trojica, a opet Jedan, Jedan, a opet Trojica?!’ Tako hodajući, susreo je dječaka koji je, tik uz more, iskopao rupicu i s još manjom školjkicom pokušavao preliti veliko more u nju. Augustin ga, pomalo iznenađen, upita: ‘Što to radiš?’ Dječak odgovori: ‘Prelijevam more u ovu rupu’. Iznenađen njegovim odgovorom, Augustin upita: ‘Kako misliš tako veliko more preliti u tako malu rupu i k tomu još s tom školjkicom?’ Dječak odlučno postavi protupitanje: ‘A, o čemu ti sada razmišljaš?’ Augustin odgovori: ‘O Presvetome Trojstvu!’ Na to će dječak: ‘Prije ću ja preliti ovo veliko more u ovu malu rupu, nego što ćeš ti shvatiti to o čemu razmišljaš!’ Predaja dalje kaže da je Augustin nastavio hodati i dalje razmišljajući o riječima koje mu je uputio dječak. Nakon kratkoga vremena shvatio je da se susreo s anđelom kojega mu je upravo Trojedini Bog poslao i tako odgovorio na njegovo razmišljanje.“[1]

Kada želimo govoriti o Presvetom Trojstvu prvo moramo razmisliti o pitanju osobnosti. Što znači osobnost? Ukratko, pri korištenju ovog pojma trebamo imati na umu, kao što kaže biblijski rječnik, da: „osobnost kod čovjeka označava neovisnost volje, postupaka i osjećaja, vodeći ponašanju specifičnom za osobu…“[2] Crkva uči da je Bog jedan, a da su tri osobe Bog. Bog je Otac, Sin i Duh Sveti. Dakle, tri osobe su Bog, svaka osoba je u potpunosti Bog i Bog je jedan. Ista je bit, ista je narav te isto božanstvo triju osoba. Razmatrajući djelovanje Trojice, zapažamo i poslušnost među osobama. Vidimo da je Sin poslušan Ocu, a Duh Sveti Ocu i Sinu. Otac je poslao Sina, Otac i Sin Duha Svetoga. Otac djeluje kroz Sina, Otac i Sin kroz Duha. Iako su sva Trojica potpuno jednaki u božanstvu, ipak postoji red. Iako postoje različite funkcije u odnosu prema svijetu, ipak Trojica ne djeluju samostalno, neovisno jedan od drugoga. Na primjer, kada Duh Sveti upućuje učenike u svu istinu, Isus kaže da će to raditi tako što će uzimati od Njegovog i davati učenicima, a ono što je Kristovo, to je i Očevo (usp. Iv 16,13-15).

Sve što znamo o trima osobama božanskog Trojstva, a ipak jednome Bogu, znamo zahvaljujući onomu što piše u Bibliji i promišljanjem otaca. Nauk o Trojstvu nije potekao od čovjekovog razmišljanja. Kršćanski filozofi i teolozi samo su ovu objavljenu istinu nastojali shvatiti te izraziti određenim rječnikom. Valjalo je nešto što se nalazi u Bibliji, više ili manje (ne)jasno izrečeno, te što je Isus otvorenije govorio, prenijeti u rječnik ili stvarati nove pojmove. Otvarajte Bibliju koliko hoćete ali tamo uopće nemate našeg pojma Trojstva (grč. trias, lat. trinitas). On je prvi put zabilježen na grčkom jeziku tek krajem 2. stoljeća kada ga je 180. godine u jednom djelu uporabio Teofil, šesti biskup u Antiohiji poslije apostola Petra. Na latinskom se ovaj pojam najprije pojavio kod Tertulijana oko 220. godine.

Pogrešna shvaćanja Trojstva su:

1. unitarizam – samo jedan Bog, ali ne i tri Božanske hipostaze (osobe);
2. triteizam – tri božanske hipostaze su zapravo tri Boga;
3. modalizam – tri božanske hipostaze su tri funkcije, tri lica, jednoga Boga (prvo Stvoritelj, pa onda Spasitelj, a sada Posvetitelj) koje je Bog imao kroz povijest;
4. parcijalizam – svaka od tri božanske hipostaze je jedan dio Boga i tek sve tri hipostaze zajedno čine Boga;
5. subordinacionizam – Sin i Duh Sveti su podređeni Bogu Ocu.

Ove glavne trinitarne hereze imaju još mnoge varijacije.

Umjesto rješavanja zagonetnosti stvarne prirode Trojstva, bilo bi mnogo važnije (i korisnije) provesti vrijeme u učenju da ga volimo i da iskusimo zapanjujuću i čudesnu brigu koju pokazuje za nas stvorena bića. Moramo naučiti da se više pouzdamo u Njega, da budemo svjesni kako je u stanju osigurati sve što nam je potrebno, i da sve ide na dobro onima koji ga ljube, s onima koji su odlukom njegovom pozvani. Pozvani smo da naučimo što bliže hodati s Njim, dopustiti mu da nas uzme za ruku kad prolazimo kroz radosti i uzbuđenja vrhunskih iskustava u životu, kao i kroz dolinu apatije i potištenosti, kad se čini da je nestalo svake nade. „Ali najvažnije u svemu jest što smo pozvani da se pripremimo za Njegov drugi dolazak, da naučimo što znači imati osobnu vezu s Njim, da možemo prepoznati našeg Stvoritelja i Oca, našeg Spasitelja i prijatelja, našeg vodiča i utješitelja, i da – našega Boga.“[3]

[1] https://book.hr/27-svibnja/

[2] https://sites.google.com/site/izvorivjere/tekstovi-1/sveto-trojstvo/tumacenje-nauke-o-trojstvu

[3] https://biblija-govori.hr/kako-sam-uspio-razumjeti-trojstvo/