Na mnogo mjesta u Svetim pismima Gospodin je predstavljen kao moćni i silni Bog koji jednom mišlju mijenja tijek ljudske povijesti. Listajući stranice Starog zavjeta navikli smo čitati priče poput one o Izlasku židovskog naroda iz egipatskog ropstva ili o čudesnim djelima koje je Bog činio preko svojih proroka i svojih izabranika. U Isusu Kristu smo pak upoznali Boga koji tiša oluje i zapovijeda demonima. Ipak, neke od najčudesnijih svetopisamskih scena odvijaju se ne u buci i nemiru, nego u miru i u tišini. U njima se Boga susreće kao onoga koji ljubi tišinu. Sjetimo se samo proroka Ilije koji je Gospodina prepoznao u blagom lahoru. Sjetimo se tolikih scena u kojima je Isus u tišini i molitvi, u osami ili pak s nekoliko svojih najbližih učenika, odlazio susresti svojega Oca. Tišina je put u Srce Božje.

Bogu je moguće pokazati se moćnim i silnim, pokazati se onim koji upravlja svijetom i svime na svijetu i u krhkosti glasa jednoga djeteta.

U župi u kojoj služim svakodnevne jutarnje mise osobito su lijepe. Lijepima ih čini broj vjernika koji dolaze svoj dan započeti s Gospodinom, ali i duh molitve i pobožnosti koji u crkvi vlada prije i za vrijeme svete mise. Vjernici redovito mole krunicu prije mise i u molitvenom ozračju ulaze u slavlje tog otajstava naše vjere. Vjernička zajednica koja se okuplja na ovu svetu misu, jako je šarolika. Uz dosta umirovljenika koji u svojim staračkim danima Gospodinu daruju svoja jutra, tu su i brojni mlađi vjernici koji na isti način žele započeti svoj radni dan, piše za Radio Mir Međugorje fra Antonio Musa.

Ima u tome činu nešto duboko i bitno određujuće. Sjećam se da je i meni upravo ova odluka da svoj dan započnem svetom misom jednoć odredila život. U srednoj sam školi svakoga jutra prije nastave odlazio na svetu misu. To povlašteno vrijeme koje sam darivao Gospodinu, bilo je vrijeme u kojem mi je on na osobit način progovarao. Jutarnji mir i odlazak na svetu misu ništa nije moglo nadomjestiti. Tu sam po prvi put počeo moliti časoslov.

Ako ste se ikada pitali kako zvuči Božji glas, mogu vam posvjedočiti da je to glas djeteta koje u tišini jutarnjih sati, u polumračnoj crkvi, u sigurnosti majčinskog krila razgovara sa svojim Tvorcem.

Na dnevnim svetim misama sam se po prvi put susreo s misnim čitanjima koja se iz dana u dan nastavljaju i stvaraju jednu logičnu cjelinu. Dolazeći svaki dan na misu imao sam priliku i češće odlaziti na svetu ispovijed i živjeti punim sakramentalnim životom. Konačno, upravo su mi svakodnevne svete mise i ta jedna posebna blizina i izloženost Gospodinu u tišini jutarnjih sati ponajviše pomogle u otkrivanju i njegovanju klice duhovnog poziva koju je Bog bio posijao u moje srce. Sveta misa je također put u Srce Božje.

Prije nekoliko mjeseci naša je župna zajednica blagoslovljena jednim osobitim članom, malenim djetetom koje svakoga dana sudjeluje na svetoj misi. Nakon poroda njegova je mama nastavila dolaziti na dnevne svete mise i sa sobom donositi ovo maleno dijete – studeni, ledu i hladnoći unatoč. Zajedno s tim djetetom svi smo mi rasli i rastemo. Posljednjih nekoliko tjedana, sada već malo veći, ovaj dječak u rukama svoje majke postao je možda i najbolji propovjednik kojega je naša crkva ikada imala priliku slušati. Pitate se kako? Vrlo jednostavno.

Siguran sam da je ovo dijete nesvjesno prepoznalo snagu tišine jer je upravo ta tišina trenutak kada on pjeva svoju pjesmu Gospodinu.

Svakoga jutra za vrijeme svete mise mi obdržavamo dvije tišine, jednu poslije evanđelja, a drugu poslije pričesti. U susretu s Gospodinom u Riječi i u Tijelu ostavljamo vremena njemu da progovara našoj duši. I posljednjih tjedana on nam tako milo progovara glasom ovoga djeteta. Za vrijeme svete mise ovaj je dječak jako miran, gotovo ga se i ne čuje. On ničim ne narušava slavlje.

Ali za vrijeme tišine poslije čitanja i poslije svete pričesti ovo dijete postane razigrano i radosno kao da u svom srcu sluti tko je u tim trenutcima među nama. I njegovo gagoljenje postane blago-govor, najljepši navještaj Božje blizine, najčudesnije iskustvo Boga koji u tišini progovara srcu koje ga žeda. Ako ste se ikada pitali kako zvuči Božji glas, mogu vam posvjedočiti da je to glas djeteta koje u tišini jutarnjih sati, u polumračnoj crkvi, u sigurnosti majčinskog krila razgovara sa svojim Tvorcem.

U svetoj misi, osobito onoj svakodnevnoj, susrest ćeš Gospodina i sebe na tebi dotada nepoznat način, a u tišini će te Bog iznenaditi i njegovo Srce će progovorit tvome srcu.

Siguran sam da je ovo dijete nesvjesno prepoznalo snagu tišine jer je upravo ta tišina trenutak kada on pjeva svoju pjesmu Gospodinu. I primijetio sam da nikome od nas taj njegov govor ne smeta. Na trenutke sam sebe samoga znao uhvatiti kako poželim da traje, da u nemiru naših dana i usred nesigurnosti kojima smo okruženi, glas Boga koji upravlja tijekom ljudske povijesti, nastavi progovarati nevinim glasom ovoga djeteta. I dok o ovome mislim, razmišljam o jednom paradoksu Božje tajnovitosti: Bogu je moguće pokazati se moćnim i silnim, pokazati se onim koji upravlja svijetom i svime na svijetu i u krhkosti glasa jednoga djeteta.

Zato, u svojem duhovnom životu, ako već nisi, pokušaj činiti dvije stvari: pođi češće na svetu misu i nađi vremena za tišinu. U svetoj misi, osobito onoj svakodnevnoj, susrest ćeš Gospodina i sebe na tebi dotada nepoznat način, a u tišini će te Bog iznenaditi i njegovo Srce će progovorit tvome srcu. Tišina i svakodnevna sveta misa uistinu su put u Srce Božje.