Kako je lagano, braćo i sestre, govoriti za Boga da je svet. Kako je jednostavno njemu pridavati sve pozitivne osobine, rekli bismo mi ljudi „šakom i kapom“ pred njega istresati sve ono dobro i istinito što je Bog. Logično je za bijeli zid reći da je bijel ili za loptu reći da je okrugla. Tako je logično i jednostavno za Boga reći da je dobar, velik, jak i na koncu – svet jer on to zapravo i jest. No, kada nas svetopisamski tekst, i ne samo tekst, nego Bog izravno, poziva da i mi ljudi budemo sveti, onda podižemo kočnicu. Dopuštamo Bogu da bude velik i svet, a kada je riječ o slici Božjoj, meni i tebi, onda se pravimo kao da svetost nas ne dotiče, kao da mi imamo potpuno pravo živjeti ne razmišljajući o tome da budemo sveti. 

Isusovo doba je takvo vrijeme u kojem je očito vladala maksima „oko za oko, zub za zub“. Možda je takav način života bio potreban da se neuredno življenje, nesređeno društvo s teškim međuljudskim odnosima na svojevrstan način pokuša dovesti do normalnog ponašanja. Možda je to bilo zato što se vrlo izraženo gledalo na dimenziju pravednosti u kojoj se nije prezalo ni pred kakvim sredstvima da se ona postigne. Bilo kako bilo, da to nije bilo goruće pitanje koje je izazivalo polemike i dileme, vjerojatno se Isus toga ne bi ni dotaknuo. No, evidentno je da je taj problem bio vezan uz čovjeka koji je vrlo lako tražio opravdanje i izliku kako ne bi morao biti svet. 

Izlika je razlog kojim se opravdava neki postupak, izgovor za neki čin. Izlika je mehanizam kojim se mi ljudi često služimo kako bismo izbjegli kritiku, opravdali sebe i kako bismo sebe stavili na prvo mjesto. U vjerničkom smislu, izlika je tako slatka, no ujedno neučinkovita hrana da bi se živjelo po nekom ustaljenom rasporedu života, ne mareći za grijehe i krivudave putove kojima hodimo. Problem s izlikama javlja se kada mi ljudi svoje riječi i postupke opravdavamo uspoređujući se s onima koji su oko nas. Često onda tražimo u svom okruženju onoga koji je u jednom aspektu života slabiji od nas, uspoređujemo se s njim i onda zaključimo da je naš život bolji, da smo mi bolji od te i takve osobe. No, dok se uspoređujemo s drugima nismo ni svjesni da postajemo suci te, iako ne osuđujemo, dajemo si za pravo prosuđivati drugoga i donositi zaključke bez dimenzije svetoga. Takvi zaključci su za naš duhovni život vrlo pogubni. Također, mi tada svoj kršćanski poziv, poziv na ljubav, počinjemo živjeti proračunato u smislu da u tom trenutku slabijega gledamo s visoka, a onoga za kojega donesemo zaključak da je po našim osobnim mjerilima dobar, gledamo kao „kršćanskog kolegu“. No, ako nam Isus naviješta da Bogu valja ostaviti prosudbu svačijeg života, jer kako i sam govori – „on daje da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima i da kiša pada pravednicima i nepravednicima“, tko sam ja, ako sam njegov učenik, da činim drugačije? Zbog čega onda ne usporedimo svoju svetost s onom svetošću koju pripisujemo Bogu? Kako to da se nikada ne pitamo kakvi smo u odnosu prema Bogu? Znademo da bismo tada bili primorani donijeti drugačiji zaključak i da bismo se tada nužno morali mijenjati i od sebe uvijek tražiti više.

Sv. Toma Kempenac je pisao: „Kako je sretan i Bogu ugodan onaj čovjek, koji tako živi i komu je savjest čista, da bi se svaki dan mogao pričestiti, kad bi smio i mogao bez zamjerke.“ Zaista se istinska evanđeoska radost javlja u onim trenutcima kada je čovjek u sebi izmiren, kad uživa blizinu Gospodnju i kada na drugoga čovjeka gleda očima milosrdne ljubavi, a ne kroz prizmu konkurencije i natjecanja, gdje traži pobjedu samo za sebe.

Budite sveti. Poziv je to upućen svakom čovjeku, svakom vjerniku da iz dana u dan razmišlja o vlastitu odnosu prema Bogu koji se jača i učvršćuje onda kada jačamo i usavršavamo odnose prema bližnjima. Trudimo se stoga biti sveti, biti savršeni uvijek se napajajući izvorom svetosti, Bogom.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Krešimira Šafa prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.