Za D. Bonhoeffera krš­ćansko zajedništvo nije „duhovni sanatorij”. Mnogi, naime, zajedništvo traže zbog straha od samoće. Ne mogu više biti sami, ne mogu izići nakraj sa sobom, pa kod drugih traže razumijevanje, piše franjevac Hercegovačke franjevačke provincije fra Ivan Ivanda za Svjetlo riječi.

I tu se razočaraju i onda svoju osobnu krivicu predbacuju zajednici. Tko zajednicu traži bježeći od sebe, ne traži zajedništvo kao takvo, nego neku vrstu opijenosti koja mu omogućuje da na neko vrijeme zaboravi osamljenost. Opijenost se traži u brbljanju, u ispraznoj razonodi i razbibrizi. I to može izgledati itekako pobožno. Sve se može zaodjenuti pobožnoš­ću. I upravo na taj način to lažno pobožno zajedništvo čovjeka tjera u još veću osamljenost. Štoviše, može ga učiniti nasmrt osamljenim. Tko ne zna biti sam neka se čuva zajednice. Nanijet će štetu i sebi i zajednici. Čovjek, naime mora najprije znati biti sam sa sobom da bi na pravi način znao biti u zajednici. Jer – prema Bonhoefferu – sam Bog je čovjeka osamio. Sam si stajao pred njim kada te je pozvao, sam si morao poslušati njegov poziv, sam si se morao boriti i moliti, sam ćeš i umrijeti i sam ćeš morati položiti Bogu račune. Ne možeš to izbjeći, jer te je sam Bog izdvojio, stavio u samost. Ako ne želiš biti sam, odbacuješ Kristov poziv koji ti je uputio, te tako ne možeš imati udjela ni u zajednici pozvanih.

Čovjek, naime mora najprije znati biti sam sa sobom da bi na pravi način znao biti u zajednici.

Vrijedi, međutim i ovo: Tko ne stoji u zajedništvu, neka se čuva samoće. Koliko god je važno biti sam, toliko je – ako ne i više – važno biti u zajedništvu. Poziv nije upućen samo jednome, nego mnogima. Nije jedan sam, nego mnogi. I svi koji su pozvani biti sami, pozvani su i u zajedništvo. U Crk­vu. Tu nosiš svoj križ, tu se boriš, tu moliš, tu umireš. Ako odbaciš zajedništvo braće, odbacuješ i poziv Isusa Krista. Na taj način tvoja samotnost postaje tvojom nesrećom. Samo ako stojimo u zajedništvu možemo biti sami, i samo onaj tko je sam, sposoban je živjeti u zajedništvu. Netočno je misliti da jedno prethodi drugome. Naprotiv, i jedno i drugo počinje istovremeno, i to s pozivom Isusa Krista. Onoga koji je bio sam i istovremeno u zajednici. Kristova samoća je izvor plodnosti riječi, izvor iz kojeg stvara zajednicu – Crk­vu.

Ako samoću i zajedništvo uzmemo odvojeno, svaka od njih sadrži duboke provalije i opasnosti. Tko želi zajedništvo bez samotnosti upada u prazninu riječi i osjećaja. Tko traži samotnost bez zajedništva, propada u bezdanu taštine, egoizma i očaja.

Prema Bonhoefferu, postoje tri stvari za koje krš­ćanin u jednom danu treba imati samotno vrijeme: razmatranje Pisma, molitva, molitva za bližnje. Za ove tri stvari mora biti vremena, jer Bog to od nas traži. Zašto su one važne?

Razmatranje Pisma nas suočava s Riječju. Ona nam osobno uvijek ima što reći u današnjem danu, za naš krš­ćanski život. Time nam daje čvrsto tlo na kojemu ćemo stajati i jasan putokaz za korake koje trebamo napraviti. Ne pitaj što bi taj tekst govorio drugim ljudima. Potrebno je osobno se predavati riječi toliko dugo dok nas ne pogodi. Često smo toliko opterećeni, prenatrpani mislima, slikama i brigama da je potrebno dosta vremena dok Božja riječ sve to ne odgurne u stranu i probije se k nama. Ali, ona sigurno dolazi, sigurno kao što je Krist došao k ljudima i kao što će opet doći.

Često smo toliko opterećeni, prenatrpani mislima, slikama i brigama da je potrebno dosta vremena dok Božja riječ sve to ne odgurne u stranu i probije se k nama.

Razmatranje Pisma vodi u molitvu. Na temelju riječi iz Pisma molimo da naš dan bude jasan, da budemo sačuvani od grijeha, da rastemo u svetosti. Ono što se ne usudimo glasno moliti u zajednici, ovdje smije postati glasnim pred Bogom: moj život kakav jest, svi grijesi i kušnje. Sve to unosim u prostor molitve i tako se na neki način odvajam od sama sebe i s Kristom dijelim sve što jesam, kako bi me on privukao k sebi i učinio od mene ono što još nisam.

Ne postoje nesuglasice i sukobi koji se ne bi mogli riješiti molitvom.

Moliti za bližnjega je važno jer krš­ćansko zajedništvo živi ili umire od molitve jednih za druge. Brata za kojeg molim više ne mogu – ni pored svih teškoća koje mi priređuje – osuditi i mrziti. Lik onoga koji mi je bio nepodnošljiv mijenja se kroz molitvu u lik brata za koga je umro Krist, u lik pomilovana grješnika. Ovo iskustvo usrećuje krš­ćanina koji počinje moliti za druge. Ne postoje nesuglasice i sukobi koji se ne bi mogli riješiti molitvom. Molitva za bližnjega je pranje kroz koje pojedinac i zajednica moraju proći.