Na jednom sastanku bogoslova s magistrom fra Ivanom Režićem tema je bila na neki način povezana s duhovnim pozivom. Tada je fra Ivan iznio jedan podatak koji mi je zazvučao prilično zanimljivo. Rekao je da su istraživanja pokazala da se velika većina duhovnih zvanja pojavljuju oko 12. godine života, bilo mladića, bilo djevojke. Stoga valja više govoriti o kasnim odazivima, nego o kasnim duhovnim zvanjima. Nakon što sam ovo čuo počeo sam analizirati svoj duhovni poziv. Upitao sam se pripadam li možda i ja toj grupu kasnih odaziva. Čini se da zbilja pripadam, prenosi portal “Bogoslovi Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja”.

Foto: Bogoslovi Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja

Vjerujem da je klica mog duhovnog poziva nikla već u osnovnoj školi.

Prva uspomena na poziv

Vjerujem da je klica mog duhovnog poziva nikla već u osnovnoj školi. Prva uspomena koja bi se s tim mogla povezati je jedan sat vjeronauka, samo se ne mogu točno sjetiti koji sam razred tada bio. Po svoj prilici je moralo biti između 5. i 8. razreda, a to upada u ovo spomenuto razdoblje oko 12. godine života. Na tom satu fra Jakov Begonja, tadašnji studenački župnik, govorio je o tome kako izgleda život jednog redovnika u jednom talijanskom benediktinskom samostanu te u jednom slovenskom samostanu (iako se ne sjećam točno o kojim je samostanima riječ, vjerujem da se radi o samostanu Montecassino, odnosno o kartuziji Pleterje).

Nakon što sam čuo te opise prvo što sam pomislio bilo je: „Zar ne bi bilo dobro tako živjeti?“. No, čini se da klica još nije bila spremna za daljnji rast, jer nakon osnovne škole uopće mi nije padala na pamet Franjevačka gimnazija u Sinju, nego sam upisao opću gimnaziju u Splitu. Ne mogu se sjetiti jesam li u tom srednjoškolskom razdoblju razmišljao o duhovnom pozivu. Međutim, redovito sam svaki vikend odlazio na Studence kako bih pohađao vjeronauk za pripremu za svetu potvrdu, a uključio sam se tada i u župski zbor, sudjelovao koliko sam mogao u aktivnostima u župi. Tako da, iako nije postojalo izravno promišljanje s moje strane, vjerujem da je sve ovo pomoglo u formiranju mog poziva.

Nakon što sam čuo te opise prvo što sam pomislio bilo je: „Zar ne bi bilo dobro tako živjeti?“

Foto: Bogoslov Franjevačke provincija Presvetog Otkupitelja

Jasan poticaj

Nakon srednje škole upisao sam povijest i engleski jezik na Filozofskom fakultetu u Splitu. Ni u ovom razdoblju nisam razmišljao o duhovnom pozivu. Štoviše, počinju se javljati misli o tome kako ću jednog dana biti učitelj u nekoj školi i kako ću imati svoju vlastitu obitelj. U ovom razdoblju upustio sam se i u političke vode. Uvjeren sam, zapravo, kako gradim jedan kvalitetan i ispunjen život. Međutim, Gospodin mi počinje davati signale kako On ima nešto drugo u planu. Sjećam se da su se ponekad u Molitvama vjernika na nedjeljnim misama molili zazivi za nova duhovna zvanja. Iz nekog razloga imao sam osjećaj da su oči sviju uprte u mene. No sada znam da su to bile Gospodinove oči.

Gospodin mi počinje davati signale kako On ima nešto drugo u planu.

Zatim, jedne je zime naš tadašnji župnik fra Danko Glibota bio bolestan i nije mogao pohoditi župu u uobičajenom božićnom blagoslovu obitelji pa je umjesto njega to obavio don Jakov Cikojević. Ulazeći u našu kuću, pogledao je u mene i, poput nekog vapaja, upitao: „Pa dobro, kad ćeš ti u svećenike da se mi stari možemo malo odmoriti?“ Moram priznati da sam ostao pomalo začuđen jer nisam mogao dokučiti zašto je baš mene to upitao. Sada vjerujem da se Gospodin poslužio don Jakovom kako bi me ohrabrio da se odlučim za taj korak. No ovu, sad već prilično jasnu poruku, još uvijek nisam shvatio. I dalje sam bio usmjeren na svoje planove, na budućnost kakvu sam ja sebi zacrtao.

Ulazeći u našu kuću, pogledao je u mene i, poput nekog vapaja, upitao: „Pa dobro, kad ćeš ti u svećenike da se mi stari možemo malo odmoriti?“

Foto: Bogoslovi Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja

Istini za volju, ipak sam osjećao da nešto nedostaje, samo nisam znao što. Iz nekog sam razloga usmjerio svoju pozornost na fakultet misleći da je to rješenje za ovaj nedostatak. Mislio sam da će nakon što diplomiram taj osjećaj nestati. Ali nije. Upisao sam i doktorski studij misleći da će to ukloniti ovaj osjećaj. Ali nije ni to. U svemu tome stalno sam sebe pitao što je ono što nedostaje i jednostavno nisam pronalazio odgovora. Dolazi tada i sumnja. Što ako osjećaj nedostatka ne nestane ni nakon još nekoliko godina studija? Što onda? I tada se pojavljuje odgovor.

Istini za volju, ipak sam osjećao da nešto nedostaje, samo nisam znao što.

Marko, to je to!

U ljeto 2018. godine moj profesor don Marko Trogrlić bio je zaređen za đakona, što me je oduševilo. Ali još uvijek u mom srcu nema misli o tome da bih i ja treba ići tim putem. Baš sam bio uporan u ignoriranju Božjeg poziva. Sva je sreća pa je Bog uporniji i strpljiviji od mene. Jer kasnije tog ljeta i općenito do kraja te godine više puta mi se vraćalo u sjećanje don Markovo ređenje. Nije mi bilo jasno zašto, ali sam znao da nije slučajno i da mora postojati neki razlog tome, da je taj razlog Bog. Po prvi puta nisam se samom sebi obraćao kada je u pitanju moja budućnost, nego sam počeo Gospodinu postavljati pitanje: „Što mi je činiti?“ I u jednom trenutku sam jednostavno upitao: „Bože, je li to to? Zoveš li me stvarno?“ Odgovor je bio potvrdan.

Baš sam bio uporan u ignoriranju Božjeg poziva.

Prva zapreka

I tek što sam uspio razriješiti s Bogom pitanje poziva kojeg mi je uputio, u mojoj obitelji započinje jedno teško i mučno razdoblje. Na blagdan Svete obitelji (još uvijek je 2018. godina) moja se obitelj raspada. Izbija velika svađa kojoj je uzrok gomilanje nerazriješenih problema i manjak (ili čak potpuni nedostatak) komunikacije. Rezultat svega je rastava roditelja.

Potresenost koju sam tada osjećao išla je do točke krize identiteta, u smislu da ona zajednica s kojom sam se poistovjećivao, koja mi je davala posebnost u mom identitetu – više ne postoji. Dom u kojem sam osjećao sigurnost – više ne postoji. A nakon početnog šoka nametnulo mi se pitanje: kako ispuniti svoj duhovni poziv sada kada bih trebao biti uz svoju obitelj (jer odlazak u samostan znači napuštanje obitelji). I kome se drugome obratiti u ovakvoj nedoumici nego Bogu?!

U razgovoru s Njim shvatio sam da moja prisutnost neće ni na kakav način poboljšati situaciju, da nisam ja taj koji će spasiti stvar. To jedino može On. Tako da sam učvršćen ovim odgovorom donio konačnu odluku o prihvaćanju duhovnog poziva.

I tek što sam uspio razriješiti s Bogom pitanje poziva kojeg mi je uputio, u mojoj obitelji započinje jedno teško i mučno razdoblje.

Evo me Gospodine!

Otišao sam tada fra Jakovu Begonji koji je u to vrijeme bio gvardijan u samostanu Gospe od Zdravlja. Sjećam se da je to bilo 13. svibnja 2019. godine, spomendan Gospe Fatimske. Padala je jaka kiša. Kad sam mu rekao da bih htio pristupiti franjevačkom redu, on me je samo upitao jesam li u to siguran, a ja sam odgovorio da jesam. Onda mi je rekao da će dogovoriti sastanak s provincijalom.

Krajem svibnja to se i dogodilo. Provincijal fra Marko Mrše primio me na razgovor nakon kojega mi je rekao da će me vrlo rado pripustiti u postulaturu. Nakon vremena provedenog u postulaturi i novicijatu sada se nalazim u klerikatu naše Provincije. Uspješno sam završio prvu godinu Filozofsko-teološkog studija na Katoličkom bogoslovnom fakultetu i nastavljam dalje uz pomoć Trojedinoga Boga.

Foto: Bogoslovi Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja

Na kraju teško je, zapravo, riječima objasniti što se to točno događa između Boga i osobe koja osjeti poziv. Tako da je ovaj moj opis prilično manjkav, kako zbog nemogućnosti opisivanja takve jedne intimne veze, tako i zbog mojih oskudnih spisateljskih sposobnosti. Ali ono što mislim da se može iščitati iz ovog teksta jest da je Bog strpljiv, da nije nametljiv i da uvijek čeka raširenih ruku da nas primi u svoj očinski zagrljaj. To nam na razne načine daje do znanja, a na nama je da ih uspijemo prepoznati. Recept za uspjeh je prilično jednostavan: obrati se Bogu! I to je druga stvar koju želim istaknuti.

Onog trenutka kad se prestanemo oslanjati isključivo na sebe i kad iskrenim srcem pristupimo Gospodinu znajući da o Njemu ovisi naš uspjeh, u konačnici naš spas, onda nam nestane svaki osjećaj nedostatka i nedorečenosti.

Recept za uspjeh je prilično jednostavan: obrati se Bogu!