Te dječakove riječi otvaraju mnoga daljnja pitanja o tome tko je zapravo svećenik, to jest, što on radi. No, te iste riječi istodobno nude i polaznu točku za traženje odgovora: to je nedjeljno euharistijsko slavlje, piše Fra Domagoj Runje, svećenik je i član Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja te profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Splitu za portal Svjetlo riječi. Premda za prihvaćanje svećeničkog poziva ne zvuči dovoljno poticajnim to što je u iskustvu jednoga dječaka (ali i mnogih odraslih) slika svećenika tako drastično svedena samo na njegovu liturgijsku ulogu u nedjeljnoj euharistiji, ipak je upravo taj nedjeljni događaj mjesto na kojemu se odmah prepoznaje tko je svećenik. Stoga odatle treba i početi.

Početak. U euharistijskome slavlju svećenika se prepoznaje već na prvi pogled. On nosi posebnu odjeću; samo on ljubi oltar; samo on na njemu prinosi kruh i vino; samo on izgovara određene riječi. No, odmah valja reći da tu svoju posebnost u obavljanju vjerskih obreda kršćanski svećenik dijeli sa svećenicima svih drugih religija. U svakoj religiji svećenik ima neki posebni kontakt sa svetim i božanskim, te ‘obični’ ljudi svećenika prirodno doživljaju kao svojevrsnog posrednika u odnosu s Bogom. Štoviše, ponekad ti ‘obični’ ljudi, bilo iz nekoga tajanstvenog straha pred svetim ili možda nekog drugog, prizemnijeg, razloga, svoj odnos s Bogom gotovo u potpunosti prebacuju na svećenika, tako da on (redovito uz određenu materijalnu nagradu) umjesto njih moli ili vrši neki obred, dok se oni bave drugim poslovima u kojima za Boga nema puno ni mjesta ni vremena.

U svakoj religiji svećenik ima neki posebni kontakt sa svetim i božanskim, te ‘obični’ ljudi svećenika prirodno doživljaju kao svojevrsnog posrednika u odnosu s Bogom.

Taj mentalitet takozvane prirodne religioznosti nije nepoznat ni u kršćanstvu. I kršćani od svojih svećenika očekuju neki posebniji odnos s Bogom. Očekuju da svećenici budu pobožniji i bolji od drugih vjernika, te da se bolje razumiju u svete stvari. Negativne se posljedice takva mentaliteta očituju u tome što on kod pojedinih vjernika može zakočiti osobni rast u vjeri. No, isto tako treba reći da sve elemente prirodne religioznosti ne treba otprve i nekritički prezreti. S kršćanskoga gledišta svi religiozni čini, koliko god bili uvjetovani društvenim, kulturalnim, povijesnim ili bilo kojim drugim okolnostima, imaju svoje ispunjenje u Isusu Kristu, pa to vrijedi i za sve ono što se tiče svećeništva. Usmjerenost i utemeljenost u Kristu zapravo i jest ono bitno po čemu se kršćanski svećenik razlikuje od svećenika drugih religija.

To se možda najjasnije vidi na samom početku. Naime, dok su u drugim religijama nastanak svećeništva i njegova pridržanost određenom klanu, plemenu ili kasti često obavijeni velom tajnovite šutnje ili ispripovijedani nekom mitološkom pričom, ustanovljenje kršćanskoga sakramenta svećeničkog reda povijesno se povezuje s jednim točno određenim događajem i točno određenim osobama – posljednjom pashalnom večerom Isusa i njegovih učenika.

Usmjerenost i utemeljenost u Kristu zapravo i jest ono bitno po čemu se kršćanski svećenik razlikuje od svećenika drugih religija.

Kada je Isus na posljednjoj večeri neposredno prije svoje muke, smrti i uskrsnuća, uzeo u ruke kruh i rekao „uzmite i jedite, ovo je moje tijelo koje se za vas predaje“, pa potom vino i rekao „uzmite i pijte, ovo je čaša moje krvi koja se za vas prolijeva“ te sve zaključio riječima „ovo činite meni na spomen“, ustanovljeni su, kako je to katekizamski definiramo, sakrament svete euharistije i sakrament svećeničkoga reda. Ta je večera bila najveći čin zajedništva koji je Isus proslavio sa svojim učenicima prije svoje muke, smrti i uskrsnuća, a njegove riječi „ovo činite na spomen“ učenici su shvatili kao zapovijed da obrednim obnavljanjem te večere slave zajedništvo s otajstveno prisutnim Kristom sve do onoga dana kada će, kako je sam on rekao, ponovno zajedno s njima piti od novoga roda trsova u kraljevstvu Božjem (usp. Mt 26,29).

Prepoznatljivost. Tako već u Novome zavjetu imamo niz svjedočanstava o tome kako su se Isusovi učenici poslije njegova uskrsnuća sastajali na slavljenje euharistije ili lomljenje kruha. O tim sastancima Djela apostolska i Pavlove poslanice pišu kao o nečemu sasvim uobičajenome. No, možda upravo stoga jer to u ono vrijeme nije bilo sporno pitanje, nigdje se izričito ne navodi tko je na tim sastancima Kristova Tijela (kako se rado naziva Crkva) mogao predstavljati Glavu, to jest samoga Krista, te na euharistijskom slavlju lomiti kruh, pružati čašu i izgovarati Isusove riječi s posljednje večere. Je li to mogao činiti bilo koji član okupljene zajednice, ili je to bilo pridržano samo za to izabranom i posvećenom službeniku? Kršćanska tradicija daje odgovor u ovom potonjem, a najstariji tekst Novoga zavjeta, Prva poslanica svetoga Pavla Solunjanima, također već govori o hijerarhijski uređenoj kršćanskoj zajednici koja ima svoje predstojnike. Ali, o kakvoj je hijerarhiji i predstojnicima riječ? Apostol Pavao piše: „Molimo vas, braćo: priznajte one koji se trude među vama, koji su vam predstojnici u Gospodinu i opominju vas; s ljubavlju ih nadasve cijenite poradi njihova djela!“ (1 Sol 5,12-13).

Taj Pavlov poticaj koji govori o odnosima unutar solunske kršćanske zajednice predstavlja temeljni kriterij za prepoznavanje onih koji u zajednici vrše predstojničku službu. Naime, Pavlova se rečenica „Priznajte one koji se trude među vama“ može prevesti i kao „Prepoznajte one koji se trude među vama“ te nas podsjetiti na događaj u Emausu kada su dvojica učenika prepoznala uskrslog Isusa po lomljenju kruha (usp. Lk 24,13-35). Drugim riječima, oni koje se trude u kršćanskoj zajednici, koji polažu svoj život za izgradnju Kristova Tijela tj. Crkve, u njoj se među ostalima trebaju prepoznati i po tome što na euharistijskom slavlju tumače Pisma (Lk 24,25-27.32) i lome kruh (Lk 24,30-31.35). Oni su pred zajednicu postavljeni u Gospodinu, ili, kako je to poslije izrazila kršćanska teologija, djeluju in persona Christi (u osobi Krista). Zbog njihova ih djela, kako kaže Pavao, treba cijeniti, i ti se predstojnici ili starješine zajednice s vremenom sve više počinju nazivati i svećenicima.

Služenje. Ne ulazeći u složenu povijest razvoja kršćanskog svećeništva, ipak treba reći da se sama svećenička terminologija razvijala u takvom smjeru da su u životu Crkve ponekad u prvi plan izbijali elementi ranije spomenute prirodne religioznosti. No, premda ponekad zasjenjena, time nipošto nije nestala bit kršćanskoga svećenika, koja se sastoji u tome da on u okupljenoj zajednici vjernika predstavlja Krista. I to ne samo na obrednoj razini. Kada svećenik, djelujući in persona Christi govori „ovo je moje tijelo koje se za vas predaje“ i „ovo je moja krv koja se za vas prolijeva“, onda se to u životu svećenika ne smije svesti samo na ritualno valjano izgovorenu formulu koja od kruha i vina tvori sakrament Kristova tijela i krvi. Izgovarajući te riječi, svećenik na neki način preuzima i zahtjeve koje one pred njega postavljaju. Ključni glagoli – tijelo koje se za vas predaje i krv koja se za vas prolijeva – pozivaju svećenika koji ih izgovara da i on poput samoga Krista sav svoj život položi za svoje prijatelje (Iv 15,13). Tu se, naravno, ne radi nužno o mučeničkom prolijevanju krvi, ali se bez sumnje radi o posvemašnjom predanju za izgrađivanje Kristova Tijela u naviještanju Riječi, u zajedništvu, pomirenju, i u svekolikom uprisutnjenju Krista u svijetu. I to opet ne samo na nedjeljnom euharistijskom slavlju, nego i u svakodnevnom služenju potrebnima.

U tome smislu treba nadodati još jednu veoma važnu napomenu. U svakodnevnome govoru, pa i u ovome tekstu, riječ svećenik upotrebljavamo u njezinoj uobičajenoj primjeni na prezbitera, koji zapravo označuje drugi od triju već u ranoj Crkvi razlikovanih stupnjeva svećeničkog reda, to jest đakona, prezbitera i biskupa. Ta trodijelna stupnjevitost prepoznaje se i na euharistijskom slavlju i u crkvenim propisima. Samo je biskupu povjerena puna briga za pojedinu mjesnu crkvu, i samo on i prezbiteri koje on zaredi mogu predvoditi euharistiju i vršiti službu pastira određene zajednice vjernika. A što je s đakonima?

I od prezbitera i od biskupa najprije se traži ‘da se pokažu’ kao đakoni – to jest kao poslužitelji.

Aktualno stanje kod nas takvo je da osim rijetkih iznimaka đakona doživljavamo kao kandidata za prezbitera u završnom stadiju priprave za tu službu. No, ako bolje uvidimo činjenicu da, uza svu reduciranost i ‘privremenost’ đakonske službe, nitko ne može biti zaređen za prezbitera, pa tako ni za biskupa, ako prethodno nije zaređen za đakona, stvari izgledaju drugačije. I od prezbitera i od biskupa najprije se traži ‘da se pokažu’ kao đakoni – to jest kao poslužitelji. Drugim riječima, primajući prezbiterat ili biskupstvo, đakon zajednici služi na novi način i s novim ovlastima, ali se novim stupnjem reda nipošto ne dokida njegov sakramentalni biljeg služenja. Naprotiv. Tako, na primjer, dok Poslanica Hebrejima, kao jedini spis Novoga zavjeta koji o otajstvu Krista govori svećeničkim rječnikom, Krista doista naziva svećenikom (što se uvjetno može staviti u paralelu s prezbiterom) i Velikim svećenikom (opet slikovita paralela s biskupom), on sam o sebi kaže: „Ja sam posred vas kao onaj koji poslužuje (diakonōn)“ (Lk 22,26).

U toj Isusovoj rečenici krije se i odgovor na pitanje što će svećenik raditi preko tjedna.