Kriza je prilika kada padaju maske i otkrivaju se namisli srdaca (Lk 2,35). Ne može se više sjediti na dvije stolice, nego je nužno opredijeliti se i raskinuti s podvojenošću i mlakošću, piše don Josip Mužić za Svjetlo riječi. Tada se vidi pravo stanje stvari i može u punini zaživjeti Isusova riječ: „upoznat ćete istinu i istina će vas osloboditi” (Iv 8,32). U pozadini sadašnje krize u Crkvi je diktatura relativizma koja je dovela do slabljenja i gubitka vjere u božanstvo Krista jedinoga Spasitelja.

Vjerojatno najbolniji izazov svećenicima danas je pražnjenje crkava od vjernika. Ovo je zoran pokazatelj tihe eutanazije kršćanstva koja je na djelu. Dovoljno je pogledati na takozvane razvijene europske zemlje za vidjeti što nas čeka. U većini europskih zemalja pohađanje nedjeljne mise spustilo se ispod 10 %, a u Francuskoj na 3 – 4 %.¹ U Nizozemskoj, nekad poznatoj misionarskoj zemlji, 2006. godine je samo 1,6 % katolika pohađalo crkvu, a danas se taj broj spustio ispod jedan posto.² Ako se ovaj trend nastavi, već do 2028. mogla bi posve nestati njihova najveća nadbiskupija Utrecht.³ Dodatno zabrinjava što su mladi većinom skloni ateizmu i neprakticiranju vjere. U Europi, kako kaže poznati politolog Olivier Roy: „Vjerska praksa izgleda danas kao nešto čudnovato, čak fanatično. Nije samo vjerska praksa koja se smanjuje nego kršćanska kultura nestaje.”⁴

Vjerojatno najbolniji izazov svećenicima danas je pražnjenje crkava od vjernika.

I kod nas su vidljivi negativni trendovi koji dolaze sa zapada. U posljednjih dvadeset godina broj onih koji pohađaju misu nedjeljom pao je s 31 % na 22 %.⁵ Nedavno mi je jedan mladi župnik ispričao da je na misi u svojoj filijali koja broji sedamdeset stanovnika imao samo jednu vjernicu na nedjeljnoj misi. Postavilo mu se pitanje zar ne bi bilo svrsishodnije tu osobu autom prebaciti na misu u susjedno mjesto desetak kilometara dalje? Ako se nastavi tako, neminovno će do toga doći i ta će se crkva možda godišnje koristiti svega nekoliko puta kao što se to već događa drugdje. Na našim otocima stanje je nezavidno, jednako tako i u Zagori, Istri, Lici, a da ne govorimo izvan granica Hrvatske u Boki kotorskoj, Vojvodini ili Republici Srpskoj. No kao da to ne želimo vidjeti i sami sebe obmanjujemo punim crkvama nedjeljom u gradovima. Ipak imajući na umu da su to velike župe koje na papiru broje i desetke tisuća vjernika, to je opet zanemariv broj. Duhovna pustinja širi se po cijelom zapadu pa tako i u našem narodu osvaja sve više prostora, a Europa se sve više prepoznaje kao ateistički kontinent. Kovid je ovom procesu dao ogromno ubrzanje značajno smanjivši, a u nekim zemljama i prepolovivši, broj vjernika na misama. Kako zapad predvodi cijeli svijet svojom kulturom, načinom života, ekonomijom i odgovarajućim svjetonazorima tako on pokazuje što nas čeka na globalnom planu. Drugim riječima, ako Bog ne intervenira, u cijelom svijetu slijedi ubrzano razaranje kršćanstva i njegova svođenja na ostatke ostataka.

Materijalna obnova

Kao svjedočanstvo nekadašnje plodne vjere na zapadu ostaju još brojne crkve i crkvice koje se sve manje koriste ili su jednostavno zatvorene. Ove sad puste građevine često su proglašene spomenicima kulture i vapiju za materijalnom obnovom. Ta obnova je potrebna, ali oduzima puno vremena i snage s rizikom da se na kraju pastir pretvori u građevinara i da ga takvim doživljavaju i župljani. Desetkovane župske zajednice ne mogu same pokriti troškove pa se sredstva trebaju dobivati drugim putovima koji traže dogovaranje a često i kompromise sa svjetovnim moćnicima. Uz to treba računati na dodatne izdatke i dozvole od strane konzervatora kojima je cilj isključivo očuvanje kulturne baštine.

I kad se sve prepreke savladaju, na kraju često obnovljene crkve zjape prazne ili postanu dio turističke ponude. Najljepše među njima tijekom sezone sve se više pretvaraju u muzeje koji naplaćuju ulaznice. One su tako financijski samoodržive, ali preostali vjernici ih sve više zaobilaze jer ih sve manje doživljavaju kao mjesta bogoslužja i molitve. Kamo to vodi pokazuje primjer Francuske gdje se svake godine prenamjeni ili sruši 40 do 50 crkava.⁶ Još gore je stanje u Nizozemskoj gdje je 15 % katoličkih crkava promijenilo namjenu, a tijekom sljedeće dvije i pol godine očekuje se da će taj broj doći do 75 %.⁷

Imajući sve navedeno u vidu, daleko je razumnije slijediti svetoga Franju koji je shvatio da Isus od njega traži obnovu Crkve, a ne popravljanje zapuštenih crkava. Samu materijalnu obnovu građevina treba prepustiti vjernicima laicima onoliko koliko to služi izgradnji žive Crkve.

Pastoral mrtvih

U okolnostima kada ogromna većina nominalnih vjernika živi praktično bezboštvo svećenika se svodi na službenika koji slavi sv. misu, izdaje potvrde i organizira podjeljivanje sakramenata. Toliko često smo svjedoci da se krste i pričešćuju djeca koju roditelji ne žele odgajati kao vjernike, da sakrament potvrde za ogromnu većinu krizmanika označava razlaz s Crkvom, da se mnogi vjenčaju a nisu spremni živjeti u braku kao kršćani, da se pripušta na pričest one koji žive u javnom grijehu, da se olako daje odrješenje na ispovijedi i slično. Pri tome se još održava izvanjska forma, ali svjetovni sadržaji, poput zabave i darova, u prvom su planu. Stječe se dojam da su u Crkvi stalna sniženja, popusti i rasprodaje na sveto i to je jednako pogubno kao nekoć trgovanje crkvenim službama i oprostima (simonija).

Stječe se dojam da su u Crkvi stalna sniženja, popusti i rasprodaje na sveto i to je jednako pogubno kao nekoć trgovanje crkvenim službama i oprostima (simonija).

Ovaj pastoral duhovnih mrtvaca zamračuje izvorno poslanje svećenika i istiskuje dušobrižništvo. Tako je primjerice postalo vrlo teško naći dobroga ispovjednika, a duhovnik je postao nepoznat pojam. A opet tvrdokorno se održava privid da je sve u redu i kao da nikoga to ne brine. Istina je pak da se ne ide naprijed, nego se nazaduje i u takvim župama vjera odumire. Znakovito je da se, prema istraživanjima, u Hrvatskoj u zadnjih dvadeset godina povjerenje u Katoličku Crkvu praktički prepolovilo sa 63 % na 38 %.⁸ Za pretpostaviti je da je uz sekularizaciju i zakazivanje proročke službe pogotovo kod crkvene hijerarhije glavni razlog upravo ova licemjerna podvojenost većine katolika gdje vjerske obrede ne prate ni uvjerenja ni život. Podržavanje takve prakse, prije ili kasnije, mijenja i samoga svećenika. Kardinal Ratzinger je svojedobno upozorio: „Svećenik – onaj po kojem prolazi snaga Gospodnja – uvijek je u napasti naviknuti se na veličinu te je učiniti rutinom. Danas mu se veličina Svetoga može prikazati kao teret kojega se on (možda i nesvjesno) želi riješiti, na način da snizi Otajstvo na vlastitu ljudsku mjeru, umjesto da mu se s poniznošću povjeri te se uzdigne na njegovu visinu.”⁹

Podržavanje takve prakse, prije ili kasnije, mijenja i samoga svećenika.

Zato je potrebno, koliko je to moguće, napraviti razgraničenje tako da se ne pripušta sakramentima one koji ne zadovoljavaju nužne uvjete. Pri tome je potrebna velika razboritost za donijeti prosudbu u konkretnom slučaju, ali i odvažnost za svetu nepopustljivost u ljubavi. Nije posrijedi pragmatično pitanje uštede vremena, koje nije ni nevažno, nego prije svega odnos prema Gospodinu. Jer ako svećenici dopuštaju i pogoduju banaliziranju i omalovažavanju sakramenta, izdaju Njega. I obrnuto kada brane sakramente, koliko god to bilo zahtjevno, priječe se svetogrđa i pomaže grešnicima da znaju kako se vratiti Bogu.

U slučajevima onih osoba koji, unatoč svemu, ostaju tvrdokorno u grijehu trebaju skladu s Kristovom preporukom, ostaviti mrtve da pokapaju mrtve (Mt 8,22). Odnosno, kad se navještaj vjere susretne sa zatvorenim srcima, bez obzira na to što se zovu kršćanima, valja jednostavno odustati otresavši prašinu s nogu i prepustivši ih sudu Božjem (Mt 10,14-15). Tako je Isus zaobilazio ona mjesta koja ga nisu htjela primiti, a farizeje i pismoznance je oštro korio zbog njihove nevjere. Čak je upozorio: „Ne dajte svetinje psima! Niti svoga biserja bacajte pred svinje da ga ne pogaze nogama pa se okrenu i rastrgaju vas” (Mt 7,6).

Pastoral živih

Svako pravo rješenje dolazi od Gospodina i zato se svećenik u ovim vremenima krize u Crkvi treba vratiti prvoj ljubavi posebno kroz revni duhovni život i davati prvenstvo Bogu. Pri tome treba biti spreman na nerazumijevanje i neprihvaćenost u svijetu. Kao što su pustinjaci opstajali i širili kršćanstvo iz pustinje analogno i današnji svećenici, gradski pustinjaci, trebaju to činiti iz duhovnih pustinja u kojima se nalaze. Pierre-Marie Delfiux, osnivač monaške zajednice koja živi u gradu, napominje: „Ne sakraliziraj povlačenje od svijeta, vjerujući da će ti susret s Bogom i posvećenje biti osigurani samom krepošću izolacije ili samoće. Na to te strogo upozoravaju čak i sveti monasi, čak i sveti pustinjaci. Pustinja i povlačenje daleko od uobičajenoga svijeta sami po sebi nisu milosti nego tek sredstva: moguće je cijeli svijet unijeti u život samoće kao i živjeti doista sâm pred Samim, s Bogom u srcu svakidašnjeg svijeta.”¹⁰ Zadaća gradskih pustinjaka je upravo u srcu grada voditi „dvostruku borbu: za Boga i protiv zla”.¹¹ Uz njih ima sve više onih, koji se po uzoru na svetoga Ivana Krstitelja, i stvarno povlače iz svijeta i ljudi idu k njima tražeći Boga.

Ljubeći Boga moguće je ljubiti i bližnje. Glavninu svoga pastoralnog djelovanja svećenik bi trebao posvetiti „živima”, odnosno onima kojima je stalo do Krista pa mu nastoje biti vjerni i onima koji ga traže iako su „napukle trske” i „stijenj koji tinja” (Mt 12,21). To znači prvenstveno njegovati osobni odnos s povjerenim dušama i duhovno skrbiti za njih. U isto vrijeme uključuje i savjesno podjeljivanje sakramenata i vršenje bogoslužja, u skladu s izrekom sancta sancte tractanda sunt, kako bi se što bolje surađivalo s milosti. Ništa manje važno je, uz redoviti župski angažman i ispravnu katehezu, razvijati i dodatno djelovanje kao što je duhovna podrška pokretima i zajednicama koje omogućavaju prirodnu socijalizaciju i stvaranje oaza u pustinji.

U konačnici, skrbiti za ostatak vjernih ili godišnje pridobiti i samo jednu osobu za Krista je dobro, a ispraćati i pomagati u otpadu desetke i stotine u ime nekoga lažnog milosrđa je zlo.

Na dugu stazu, unatoč malobrojnosti, skrb za „žive” je pravo rješenje koje može preokrenuti proces nestajanja vjere. Tako se smanjuje, iako i ne isključuje, mogućnost otpada i stvara apostolsko ozračje koje olakšava pristup onima koji su bezbošci. U konačnici, skrbiti za ostatak vjernih ili godišnje pridobiti i samo jednu osobu za Krista je dobro, a ispraćati i pomagati u otpadu desetke i stotine u ime nekoga lažnog milosrđa je zlo.

Kada mi surađujemo s milošću, čineći do kraja što nam je moguće, Bog onda čini nemoguće. Kardinal Burke s pravom podsjeća: „Tamo gdje se čini da Crkva nestaje, ona se mora iznova posvetiti nauku vjere, klanjanju, molitvi i kreposnom životu, s obnovljenom snagom i predanošću. Uistinu, iako se po mnogo čemu možda čini da Crkva na zapadu umire, postoje i mnogi znakovi novog procvata vjere, koje moramo poticati i u kojima trebamo sudjelovati. Tijekom posjeta nekim vrlo sekulariziranim zemljama Europe, u kojima se sudjelovanje na nedjeljnoj misi i sudjelovanje u životu Crkve znatno smanjilo, uvijek sam nailazio na predane vjernike i obitelji te mlade svećenike i bogoslove koji vole Crkvu, njezin nauk, njezinu liturgiju i njezinu disciplinu.”¹²