Prema tvorcu knjižice Duhovnih vježbi sv. Ignaciju, “‘Duhovnim se vježbama naziva svaki način da se duša pripravi i skloni da odstranimo sve neuredne sklonosti te da, pošto smo ih odstranili, tražimo i nađemo Božju volju, uredivši svoj život za spasenje duše (DV1), piše p. Mijo Nikić za portal Ignacije.hr. Originalnost Ignacijevog doprinosa kršćanskoj duhovnosti sastoji se u činjenici da je on pokazao kako postoji nutarnja veza između razlikovanja duhova s jedne strane i izbora odnosno duhovnog rasta s druge strane. Ta unutarnja veza ovisi o načinu kako osoba živi i djeluje. Drugim riječima, od nutarnje zrelosti osobe ovisi njena sposobnost razlikovanja duhova kao i njen izbor i duhovno napredovanje.

 Ali i onda kad smo slobodni od očitog grijeha, odnosno nereda, osjećamo da još nismo posve slobodni. 

Bit ignacijevske molitve sastoji se u slobodi srca koje u čistoj nakani traži i ljubi Boga u svim stvarima. Ovaj stav je na poseban naći uočljiv i prisutan u duhovnim vježbama. Duhovne vježbe su pedagogija produbljivanja nutarnje slobode. To je proces oslobađanja duše od nutarnje i vanjske navezanosti za kreativni rast u Isusu Kristu. Progresivni rast u unutarnjoj slobodi u prvom tjednu duhovnih vježbi sastoji se u oslobađanju od očite, svjesne, spoznate grešne navezanosti duše na stvari i osobe. To je čišćenje srca od nereda i svakog drugog robovanja kojeg smo svjesni i za koji smo odgovorni. Ali i onda kad smo slobodni od očitog grijeha, odnosno nereda, osjećamo da još nismo posve slobodni. Svjesni smo da postoje dublje razine našeg srca gdje još nismo slobodni.

U drugom tjednu počinje ulaženje u dublje slojeve srca koje još nije posve slobodno. Ovdje se radi o čišćenju duše od suptilnih motivacija koje često pod plaštem prividnog dobra zavaraju osobu i sprečavaju da traži volju Božju. Ono što je posebno važno uočiti u dinamici drugog tjedna jest želja Ignacijeva da Isusa Krista doživim kao onoga koji govori meni osobno, izaziva mene, poziva, šalje mene, radi se o susretu Krista sa svijetom mojih vrijednosti i kriterija koji me nose kroz život.

Ignacije kao veliki psiholog znao je dobro što je u srcu čovjeka, zato je odredio da se osoba prije nego obavi izbor, odnosno prije nego otkrije volju Božju, prije nego se posve opredijeli za Isusa Krista, susretne sa tri dublje egzistencijalne razine svoje slobode. To se događa kroz meditacije o dvjema zastavama, o tri vrste ljudi te o tri stupnja poniznosti.

U meditaciji o dvjema zastavama egzercitant treba postići spoznaju i osobno uvjerenje na intelektualnoj razini da je samo u Bogu njegova sigurnost, da se samo pod Kristovom zastavom dolazi do konačne pobjede. U sljedećoj meditaciji o tri vrste ljudi Ignacije prelazi s intelekta na suptilnu motivaciju volje gdje se događaju zamršene igre s Bogom. Međutim, za Ignacija ni to nije najdublja razina duše. Čovjek prema Ignaciju, ne djeluje motiviran samo vlastitom voljom, nego prije svega ljubavlju koja zahtijeva čitavu osobu. Najveća i najjača snaga ljudske osobnosti nalazi se u ljubavi. Samo onda ako je ljubav glavna motivacija, osoba će moći ostvariti sebe do maksimuma.

 Čovjek prema Ignaciju, ne djeluje motiviran samo vlastitom voljom, nego prije svega ljubavlju koja zahtijeva čitavu osobu.

Međutim, i ova najdublja egzestencijalna razina ljudske osobnosti iz koje proizlazi motivacija ljubavi, može biti iskrivljena. Osoba može voljeti nešto što je u protivnosti s njenim najvećim i konačnim dobrom. Potrebno je, prema tome čišćenje vlastitih afektivnosti ili kako bi to Biblija rekla, potrebno je obraćenje vlastitog srca. Meditacija o tri stupnja poniznosti smještena je u ovaj kontekst.

Onaj koji je postigao nutarnju slobodu tj. koji je pročistio svoju afektivnost, njegov bi odgovor Bogu trebao biti velikodušan i nesebičan. 

Osoba je spremna za izbor kad prođe sve ove faze čišćenja duše. Izbor ili odluka o ignacijskom odnosno kršćanskom smislu riječi znači postati svjestan i u slobodi prihvatiti Božji plan koji je meni namijenjen. Onaj koji je postigao nutarnju slobodu tj. koji je pročistio svoju afektivnost, njegov bi odgovor Bogu trebao biti velikodušan i nesebičan. Onaj tko velikodušno uđe u duhovne vježbe i dadne se voditi od Duha Božjega, trebao bi na koncu izaći pročišćen od afektivne neuredne navezanosti, trebao bi postići slobodu srca kojom bi mogao lako i, rekli bismo, spontano razlikovati duhove, odnosno, lako upoznavati volju Božju.