„Za mene je papa Benedikt gotovo oživljeni sveti Augustin, bez obzira na možebitan postupak kanonizacije, on je zapravo već crkveni naučitelj.“ Kardinal Gerhard Ludwig Müller ima sav autoritet to reći: i sam je teolog, godine 2008. osnovao je Zavod pape Benedikta XVI. u Regensburgu, urednik je sabranih djela Josepha Ratzingera – Benedikta XVI., a bio je i jedan od njegovih nasljednika na mjestu predstojnika Zbora za nauk vjere. Dočekuje nas u svojem stanu blizu bazilike Svetoga Petra koji je 23 godine pripadao kardinalu Ratzingeru, od kada ga je potkraj 1981. sv. Ivan Pavao II. pozvao u Rim, do travnja 2005. kada je pozvan naslijediti ga u papinstvu. Iz toga razdoblja u stanu su ostali samo umjetnički vitraji male kapelice koji su darovani kardinalu Ratzingeru i prikazuju Euharistiju. S kardinalom Müllerom razgovarao je Riccardo Cascioli.

Za mene je papa Benedikt gotovo oživljeni sveti Augustin, bez obzira na možebitan postupak kanonizacije, on je zapravo već crkveni naučitelj

Kardinale Mülleru, u čemu vidite svetoga Augustina u papi Benediktu?

Vjerujem da papa Benedikt za teologiju XX. i XXI. stoljeća znači ono što je Augustin značio za svoje vrijeme. Njegovi su spisi katolička vjera primjereno objašnjena suvremenim ljudima. Oblik razmišljanja daleko je od stila teološkoga priručnika. Isto tako i kod Augustina, nije riječ o pukoj umnoj sposobnosti, iako je bio veliki teolog.

U čemu je onda „tajna“?

Poput Augustina Benedikt nije se bavio Kristom kao temom koju treba razvijati, nije govorio o Kristu, nego je govorio Kristu. U Ispovijestima svetoga Augustina sve je dijalog s Bogom, čovjek u dijalogu s Bogom, objašnjenje njegova života. Tako i u Benedikta postoji duboko jedinstvo između teološkoga promišljanja na najvišim razinama i duhovnosti koja je izravno ušla u srca, jedinstvo između uma i ljubavi. On je uvijek govorio da naša katolička vjera nije teorija na temelju argumenta, nego je to veza, odnos s Isusom, mi sudjelujemo u unutartrojstvenom odnosu. Tako je Benedikt mogao otvoriti ljudska srca. I vidjeli smo ga ovih dana nakon njegove smrti i na sprovodu: ostao je vrlo živ u srcima vjernika, mnogih ljudi. Mnogi su mislili da ga je svijet zaboravio deset godina nakon odreknuća; umjesto toga, on je itekako prisutan u sjećanju.

Ostao je vrlo živ u srcima vjernika, mnogih ljudi

Postoji li prema Vama Ratzingerovo/Benediktovo djelo koje ponajviše izražava to jedinstvo?

Napisao je mnoge knjige i oglede, ali vjerujem da je trilogija o Isusu iz Nazareta[1] ključna za tumačenje svega ostaloga. Te knjige o Isusu izražavaju jedinstvo spoznajnoga i čuvstvenoga bogoslovlja, a kad kažem čuvstvenoga (afektivnoga) ne mislim na sjetilnost (sentimentalnost), nego na izraz ljubavi, vezu s Bogom. Iz toga razloga milijuni vjernika koji nisu studirali teologiju, koji nisu stručnjaci za filozofiju ili povijest europske misli; oni vjernici koji svaki dan mole, koji idu u crkvu i svaki dan imaju odnos s Isusom, mogli su čitati i razumjeti tu trilogiju kao uman, mudrostan i čuvstven ključ susreta s Isusom.

Uredili ste cjelokupno Ratzingerovo/Benediktovo teološko djelo. Možete li nam reći što je ujedinjujući sastojak njegove teologije?

Zasigurno odnos s Kristom, a ako treba navesti točnije: unutar je trojstvenoga obzora i nije kristocentrizam tipičan za protestantizam. Zatim, odnos vjere i razuma. Uvijek se u povijesti pokušavalo razum suprotstaviti vjeri, dovoljno je ponovo pročitati polemiku između Origena i Celza ili raspravu s neoplatonističkim intelektualcima. No svakako taj se trend ukorijenio počevši od prosvjetiteljstva, uzdizanje svjetla razuma naspram svjetla Objave. Kako kaže i u Duhovnoj oporuci, postojao je umišljaj da svi rezultati prirodnih znanosti i povijesnih istraživanja, kao povijesno-kritička metoda tumačenja Biblije idu protivno objavljenoj kršćanskoj vjeri. Bio je to lažan zahtjev, kao što je Benedikt pokazao.

On je stasao i oblikovao vlastitu savjest u vremenima u kojima je prevladavao agresivni ateizam, antihumanizam koji je svoju primjenu našao u nacističkom režimu. Njegov katolički odgoj odmah ga je učinio svjesnim da nije moguća pomirba između vjere i te nacističke ideologije, kao ni s drugim ideologijama koje niječu Boga. Kad je izašla okružnica protiv nacizma Mit brennender Sorge Pija XI., Joseph Ratzinger imao je deset godina, ali tu je jasno objašnjena proturječnost između kršćanstva i nacizma kao i drugih bezbožnih ideologija. Kad netko niječe Boga, posljedice su jasne: jakobinski terorizam, terorizam gulaga, logora Auschwitz, kambodžanska Polja smrti, Katyn, ali isto tako i pobačaj i eutanazija. To su učinci ateističkoga humanizma, kako ga je definirao Henri De Lubac, koje vidimo i danas: u Kini, u Sjevernoj Koreji. Raščlamba vrijedi i za islamske zemlje: kažu da vjeruju u Boga, ali u drugom smislu…

I tu dolazimo do poznatoga regensburškoga govora.

Tako je, to je bila središnja točka njegova pontifikata. Nedjelovati s Logosom, to jest sukladno razumu, protivno je Božjoj naravi. Na kraju opravdavamo nasilje u ime Boga koji je naš stvoritelj.

Imali ste priliku često posjećivati ​​papu Benedikta i nakon njegova odreknuća. Što vam se dojmilo kod njega?

Bio je vrlo ponizan čovjek, vrlo jednostavan; nije bio ohol niti se predstavljao kao važna osoba. Nije imao onu osornost tipičnu za intelektualce koji se, imajući znanje, smatraju višima u odnosu na druge. Papa Benedikt bio je svjestan svoje stručnosti, ali je nije rabio da bi se uzdigao nad druge, nego da bi služio dobru Crkve i vjeri jednostavnih ljudi.

Nije imao onu osornost tipičnu za intelektualce koji se, imajući znanje, smatraju višima u odnosu na druge

U svojoj duhovnoj oporuci Benedikt poziva sve vjernike da stoje čvrsto u vjeri i da se ne daju zbuniti. Što prema Vama danas izaziva zbrku u Crkvi?

Koliko vidim iz svoga iskustva, politička i ideološka misao previše je ušla u Katoličku Crkvu. Sjećam se kad je kardinal Martini – koji je također bio izvrstan egzeget – nedugo prije smrti rekao da Crkva kasni 200 godina. To je apsolutno lažna hermeneutika. Crkva koju je osnovao Isus Krist ne može kasniti u vremenu, Isus je punina svih vremena. „Krist je isti jučer, danas i zauvijek“ (Hebrejima 13, 8). Gnosticima, koji su tvrdili da imaju nešto novo, da su napredniji, sveti Irenej Lyonski odgovorio je da ako se Božji Logos objavio, nema druge novosti. To je mjerilo. Postojalo je kršćanstvo u srednjem vijeku i bilo ga je u prijašnjim vremenima, ali kršćanstvo nije vezano ni uz jedno određeno vrijeme. Kada čitam spise svetoga Augustina, svetoga Bazilija, svetoga Ireneja, vidim da je to ista moja vjera. Stilovi i okolnosti se mogu promijeniti, ali ne i vjera. Ne smijemo se dati zbuniti tolikim glasovima, jasno usmjerenje je u Isusu Kristu i u istini.

U ovim vremenima vidimo da se stvara velika zbrka i oko Papina lika.

Učiteljstvo služi Objavi, ono nije iznad nje, kao što kaže Dei Verbum u broju 10. Nešto nije istina jer Papa to kaže, nego obrnuto: budući da je nešto istina, Papa to mora predočiti i protumačiti Crkvi. Papina moć nije politička moć, ni apsolutna ni relativna. On ima ovlast poučavati Božji narod, ali u ime Isusa Krista, a ne po vlastitoj ovlasti. Papa ne može reći da se homoseksualni odnosi mogu blagosloviti ili da se može prihvatiti rastava braka ili opravdati preljub jer je to manje teško od ubojstva. Učenje Crkve je jasno, objektivno zlo se ne može brkati s ljudskom slabošću. Obraćenje se ne sastoji u relativiziranju Božjih zapovijedi.

Ipak, iz Crkve u Njemačkoj dolaze snažni upiratelji upravo u tom smjeru, a stajalište Rima nije baš jasno.

Dokumenti Sinodskoga hoda otvoreno su krivovjerni, proturječe Objavi, kako je izražena u Bibliji i u antropologiji Gaudium et spes, tj. poimanju čovjeka stvorena na sliku i priliku Božju. Jedinstvo tijela i duše isključuje apsolutiziranje spolnosti samo kao izvora seksualnoga zadovoljstva.

Ali zašto je većina njemačkih biskupa toliko udaljena od Benediktova stajališta?

Važnu ulogu igraju dužnosnici Centralnoga komiteta njemačkih katolika (ZdK, odbor koji predstavlja sve oblike laika u Njemačkoj i ima vrlo važan utjecaj na smjer Crkve, ur.), koji mnoge biskupe stavljaju pod pritisak, a podupire ih liberalni, socijalistički i komunistički tisak, očito jako sretan kada Crkva uništava samu sebe. Ali, na žalost, ima i proturimskoga kompleksa koji u Njemačkoj postoji već 500 godina i ima pruski protestantizam kao referenciju, koji se osjeća intelektualno nadmoćniji u odnosu na sve narode Juga. Hegel je napisao da je pruska država vrhunac samorazvoja apsolutnoga duha, kao da je Bog utjelovljen u pruskoj protestantskoj državi. Glupe ideje, ali vrlo ukorijenjene. Stoga ta skupina tvrdi da je lokomotiva sveopće Crkve, kao da smo iznova izmislili Crkvu. Što predsjednik njemačkih biskupa misli kada kaže: „Mi smo Katolička Crkva, ali drukčija“? Sveti Irenej je rekao: Vjera apostolske Crkve ista je u cijelom svijetu, u Libiji, Egiptu, Keltskoj, Galiji, Hispaniji. Običaji su različiti, jezici su različiti, ali svi smo ujedinjeni u istoj vjeri koja nije program koji je razvio komitet, nego objavljena vjera u Krista. To je ono što ujedinjuje.

S talijanskoga preveo Petar Marija Radelj