HKR-ova sugovornica logoterapeutkinja Aleksandra Zoe Krušelj je rekla da se njihov program radionica – za sve koji žele raditi na osobnom rastu i razvoju, poboljšati kvalitetu života i međuljudske odnose – održava u Zagrebu, Rijeci, Splitu, Varaždinu, Puli, Dubrovniku i online za osobe iz inozemstva i one koje nisu u mogućnosti doći.

Radionice traju oko godinu dana.

Nude nekoliko tema logoterapijske slike o čovjeku; pristup ljubavi – jer bez ljubavi ne možemo ništa – sloboda, odgovornost, kako se odlučiti, jer imamo pet koraka odlučivanja, te kriza kao životni izazov i samonadrastanje.

Aleksandra Zoe Krušelj, Mirjana Džalto, s. Meri Muše i urednica emisije Tanja Maleš

„Imamo jedan sudbinski slobodan prostor. Sudbinsko je nešto na što ne možemo djelovati. Ali što možemo? Možemo iz toga nešto naučiti, biti zahvalni i gledati drugim očima i imamo u svemu tome ‘zvjezdano nebo mogućnosti’ što možemo sada”, rekla je Krušelj.

Oboljevši od zločudnog raka dojke – posvjedočila je također – sve to je i osobno primijenila nakon dvije teške operacije i dvije koje je još čekaju „i u tome uvijek imate mogućnost izbora”.

„Ja sam izabrala reći životu ‘da’. Nisam legla u krevet. Nisam očajavala, ustvari, drugima sam pomagala, davala svoju ljubav, svoje vrijeme, napravila jednu refleksiju.”

„Nekakav moj moto bi bio: ‘Što mogu danas ne ostavljam za sutra’. I, stvarno, što sve mogu danas – to i napravim. Bog nam je dao dar, u biti, svako jutro kad se probudimo bivam zahvalna, mislim da je zahvalnost lijek za bolest.”

Druga naša sugovornica Mirjana Džalto je voditeljica logoterapeutske radionice ‘Zahvalnosti’ starijim osobama na Banovini, koja je teško u potresu stradala, i nudeći njima smisao i sama pronalazi smisao, kazuje ona.

„Logoterapija mi je puno pomogla u životu, u odnosima na poslu, u obiteljskim odnosima, s djecom. Kako nas je naša pokojna profesorica Cvijeta Pahljina uvijek poticala da ono što tamo naučimo i čujemo i što je nama pomoglo, da onda prenesemo i dijelimo drugima.”

Na upit, pak, ‘zašto jednoj časnoj sestri treba nešto takvo, nije li joj dovoljna molitva, duhovnost, pripadnost redovničkoj zajednici’, s. Meri Muše, asistentica u logoterapiji, uzvraća:

„Dužni smo upoznati sebe i dužni smo biti okrenuti prema drugima” – i upravo zbog toga što je redovnica ušla je u logoterapiju – „zbog susreta s ljudima, zbog čestog susreta s onima koji su baš u beznađu, očaju, koji ne znaju pronaći svoj put”.

„Istina, ja osobno moram imati odnos s transcendencijom, da bi pomogla ljudima, i uvijek u razgovoru, tražim pomoć, i molim da ona vodi taj razgovor jer ja sam samo produžena ruka nekoga kome je stalo do tog čovjeka.”

S. Meri Muše smatra da bi svaki svećenik i redovnica – ako ne četverogodišnji, petogodišnji studij logoterapije za psihoterapeuta – morao proći bar one osnove koje su jako bliske s kršćanstvom, „jer mi smo usmjereni na drugoga i mi smo tu radi onog drugog ‘ti’”.