Koliko pored nas prođe dana, mjeseci i godina, a da ih uopće ne primijetimo? Trošimo ih kao novac ne znajući na kraju ni gdje ni u što, piše fra Janko Ćuro za portal Svjetlo riječi. U svom izoliranom svijetu svakodnevno se nekamo  žurimo, nešto sustižemo i od nečega bježimo pa u tom lutanju više nemamo vremena čak ni za vrijeme. Katkad nam se čini da ne vidimo ni tunel, a kamoli svjetlo na kraju tunela. Usprkos tomu čudimo se što smo bezvoljni, depresivni i izgubljeni.

 Katkad nam se čini da ne vidimo ni tunel, a kamoli svjetlo na kraju tunela. 

Sebe smo robotizirali, a svoje živote automatizirali, jer smo davno prestali opažati, osluškivati, tražiti, iščekivati, zastati, vjerovati, opustiti se, prepustiti se, sanjati, nadati se… Ne, ne prolaze dani pored nas, nego mi prolazimo pored njih kao pored stabala u šumi.

 Ne, ne prolaze dani pored nas, nego mi prolazimo pored njih kao pored stabala u šumi.

Nekako se može razumjeti da neprimjetno pored nas prođu 24 sata. Teže je, ali ipak moguće da pored nas prođe i 1440 minuta, ali je nemoguće da pored nas prođe 86 400 trenutaka, a da ne primijetimo barem jedan koji nam u svoj svojoj raskoši obasja ljepotu Božjega dara života i postojanja.

Upravo mi je jedan takav trenutak velikodušno pozirao dok sam s prijateljem silazio s planine. Trajao je samo nekoliko sekundi. A i sekunde su vječnost, zar ne?