Josipa Galić, redovita HKM-ova sugovornica po ovome pitanju, šesti put boravi kao volonterka u misijama, ali prvi put za Božić. Tri je puta bila u Keniji, a ovo joj je treći boravak u Beninu – kod Marijinih sestara od čudotvorne medaljice gdje je i naša s. Ivančica Fulir. Sestre se u svojim ustanovama brinu o djevojčicama bez roditeljske skrbi, a Josipa se odmah javila na društvenim mrežama s dvije objave: radosnom i tužnom.

Doživljava misionarke – kaže – kao svoju obitelj, uz onu u rodnoj Hercegovini, pa joj je normalno da božićne dane provede i s njima, a to ‘obiteljsko ozračje’ redovito svjedoče i svi drugi nakon što su volontirali osobito kod djece u potrebi bilo gdje u napaćenoj južnoj hemisferi.

„U noći s Badnjaka na Božić, sletjela sam uspješno u Benin”, tako je započela svoju prvu objavu 25. prosinca na najpopularnijoj društvenoj mreži kod nas, ali s obzirom da je ta prva bila ona tužna, stvarno tužna, prvo pročitajte što je Josipa napisala dan poslije na blagdan sv. Stjepana.

Pisala je o svome imenjaku – Josipu – a „ne pišem o njemu zato što se zove isto kao i ja, pišem o njemu jer je čovjek s velikim Č”.

Pojasnivši da njihovo ime na hebrejskom jeziku znači ‘Bog dodaje’ ili ‘povećava’, najprije je iznijela da Josip ne želi nikakav publicitet, no ipak odlučila je pisati o njemu jer je preko svog prijatelja, njezinog župnika, dočuo za Josipu i njezine odlaske u Afriku.

Bože, hvala ti na Josipu i takvima poput njega koji nesebično čine lakšim djelovanje naših misionara

„Želio me upoznati. Prvo pitanje nakon upoznavanja, bilo je ‘kako može pomoći’. Odgovor je dala s. Doroteja jer je malo poslije iz beninskog Affamèa stigla u Hrvatsku na svoj redoviti godišnji odmor. Oboje je prvi put srela, a sestrin odgovor je bio: „Treba nam bunar.”

Bunari se kod njih kopaju na više od 100 metara dubine. Ako se ne iskopaju dobro i ne zaštite, za vrijeme kišne sezone više ga nema, pojašnjava Josipa Galić: Treba ga betonirati. To ima svoju cijenu. S. Doroteja je rekla da za sav posao treba do 7000 eura.

Ovako je dalje napisala: „Josip na to izgovara: ‘Imat ćete novce za to. Ne brinite. Kada ga planirate raditi?’ Sestra mu odgovara: ‘Za vrijeme sušne sezone, tamo oko Božića.’ Josip odgovara: ‘Imat ćete novce do Božića.’”

Josip ju je nazvao početkom srpnja i rekao: ‘Imam novce. Jel sestra otišla?’ Rekoh: ‘Ima dva dana, ali idu tri volonterke za dva dana.’ Te 2020. godine počeo je kaos s koronom i Josipa nije od tada bila u Africi. Bunar su u međuvremenu izgradili. Sestra joj je poslala video i fotografije. Kada je te materijale proslijedila Josipu on je mislio da to nije ništa i onda mu je ona pokušala dočarati što to njegovo ‘ništa’ sve znači – „da shvati domet svog djela”.

Prošli Badnjak 2021. u dogovoru sa župnikom uključili su se oboje aktivno u humanitarnu akciju ‘Mrvica ljubavi -2’ koja je imala snažnu poruku za Josipu Galić.

„Znaš Josipa, to je za domove, a dar za tebe je putna karta za Afriku. Kad god se odlučiš – idi. Ja plaćam tu kartu. Tako sam se ove godine javila Josipu, a ne samo da je Josip kupio kartu, nego je i dao donaciju i učinio nešto još veće”, napisala je u svome statusu.

„U večeri s Badnjaka na Božić, ja sam opet stigla u Afriku, zahvaljujući Josipu. Gledam taj bunar jučer cijeli dan i pomislim: ‘Bože, hvala ti na Josipu i takvima poput njega koji nesebično čine lakšim djelovanje naših misionara’.”

„Danas sam upravo iz tog bunara s curicama izvlačila vodu koja život znači. Nimalo lagan posao, samo da znate. Razlog zbog kojeg smo organizirali izložbu, držali predavanja, vukli sve za rukav – bio je i da struja jednom preko solarnog napajanja dođe do tog bunara, jer bez toga troši se gorivo koje je u Beninu jako skupo”, napisala je također i najavila da uskoro stižu u selo i solarni paneli. Možda već u sječenju.

„Razvucite osmijeh, izrecite zahvalu i tamo duboko u srcu znajte: ‘Mi smo svoja srca otvorili prema najmanjima. Prema nezaštićenima. Prema odbačenima. Ima li veće spoznaje od toga”, riječi su kojima je Josipa Galić zaključila ovo svoje ‘radosno’ razmišljanje, a svoj boravak u ovoj srednjoafričkoj državi započela je ‘tužnom’ spoznajom koju je iskusila već na božićnoj misi.

Po dolasku u Porto-Novo, glavni grad Benina, nakon što je let prošao dobro najprije je strahovala zbog mogućnosti gubitka prtljage. Sve je bilo dobro i „odmah me opio onaj miris Atlantskog oceana, vrućine, vlage i pustinjskog vjetra koji mi je u trenu napunio lice, usta i nosnicu s prašinom”.

„Tu sam. Upijam je. Izlazim iz aerodroma, gdje me od uha do uha nasmijana u pola noći čeka sestra Ivančica. Usprkos problemima s prijevozom, po mene je došla motorićem. Kaže: ‘Imamo problem.’ Pa to je Afrika. Vozit ćemo se na motoru – ni prvi ni zadnji put – s koferima naravno.”

Gladan sam sestro, dajte mi nešto, mama me tuče

Srećom u zadnji su tren stigli Pascal i Klero, prijatelji vlč.Odilona Singboa.

„Umorna i pomalo već iscrpljena, dočepala sam se kreveta”, napisala je, ali jer su susjedi galamili cijelu noć odspavala je – kako kaže – napola.

„Dižem se i upućujem u crkvu na Božićnu misu. Uz sestru, u prepunoj crkvi, jedini sam ‘jovo’ bijeli čovjek. Dječica me upijaju pogledom. Do naše se klupe probija jedan dječačić. Sjeda meni s desna. Sestra mi je netom prije prepriča kako joj je jedan dječak prije par dana pokucao na vrata.”

Legao je do mene, položio svoju glavicu na klupu te možda nakon dugo vremena odspavao bez straha

‘Gladan sam sestro. Dajte mi nešto. Mama me tuče’, zavapio je s. Ivančici Fulir koja je Josipi objasnila da je malenome majka psihički bolesnik.

Zaspali dječak na božićnoj misi (Foto: Josipa Galić/Facebook)

„I taman što mi je to ispričala, sjeda taj mladić do mene. Okice mu pune straha. Gledam ga kako se boji i svoje sjene. Pozivam ga da dođe bliže meni. Sestra mi govori da ga mama tuče po noći i da on spava s rukama na glavi. Nema socijale, nema zakona. To je dijete prepušteno samo sebi. Sestra mi nekoliko puta ponavlja: ‘Spasit ćemo ga.’ Legao je do mene. Položio svoju glavicu na klupu te možda nakon dugo vremena odspavao bez straha.”

„Božić je baš to. Da primijetimo jedni druge. Mazila sam ga neko vrijeme po leđima. Suze su potekle, onda i osmijeh. Pa tu sam. Neka barem osjeti na trenutak ljubav.”

„Božić je pun blještavila i slavlja. Božić je pun kolača i poklona. Lijepo je to. Božić je za mene bio sjediti do ovog malog dječaka. Koji samo nije mogao birati. Zato, birajmo ljudi. Birajmo vidjeti tugu, nesreću, bolest, neimaštinu. Kada u Europi nastrada malena Sirijka, čuje se glas hrabrih i glasnih. Viču da su joj zakinuta prava i da netko mora odgovarati. Bravo za te ljude.”

Kada spasiš beskućnika, poviriš susjedu, pomogneš bratu, oprostiš prijatelju, prijateljici, doneseš nemoćnom, u srcu se dogodi Božić

Danas glasno vičem iz Benina. Božić je ljudi. Kada se stol pospremi, pokloni otvore, ostane žeđ za novim. Kada spasiš beskućnika, posjetiš susjedu, pomogneš bratu, oprostiš prijatelju, prijateljici, doneseš nemoćnom, u srcu se dogodi Božić. Pun radosti i ljubavi. To nam svima želim. Božić okupan ljubavlju”, zaključila je Josipa Galić, volonterka i u srcu Afrikanka, na Facebook profilu svoju božićnu poruku iz Benina 2022. godine.

O volontiranju i odlasku u misije ravnateljice Učeničkog doma ‘Marija Jambrišak’ u Zagrebu pisali smo i u drugim prilikama.