Mudraci su prema svome grčkom nazivu magoi vjerojatno poganski religijski službenici iz Perzije koji su se bavili proučavanjem zvijezda i temeljem njih donosili odluke. Oni dolaze s istoka i raspituju se u Jeruzalemu o tome gdje je „novorođeni kralj židovski”, piše fra Darko Tepert za Svjetlo riječi. Primijetili su njegovu zvijezdu, pa su u njoj prepoznali znak. Zvijezda je već u Starom zavjetu znak mesije koji ima doći. Tako u Knjizi Brojeva čitamo: „Vidim ga, ali ne sada, motrim ga, al’ ne iz blizine: od Jakova zvijezda izlazi, od Izraela žezlo se diže” (Br 24,17). To je budući kralj, pomazanik koji će vladati u Izraelu, predviđen još dok su Izraelci bili u pustinji prilikom izlaska iz Egipta.

Bog je strpljiv

Mudraci s istoka nisu mogli znati za ove starozavjetne slike. Oni su mogli slijediti zvijezdu iz sasvim drukčijih pobuda, tražeći istinu ili znak budućnosti u proučavanju zvijezda. Bog se poslužio vjerovanjima poganskih mudraca da bi ih doveo do Isusa. Bog ljude privlači na različite načine. Katkad se posluži i njihovim pogrešnim vjerovanjima i uvjerenjima. To ne znači da su ta uvjerenja u sebi dobra, no Boga ništa ne može spriječiti da dopre do čovjeka. Katkad u svojoj okolini nailazimo na ljude koji su susreli Boga na čudan i sasvim neočekivan način. Za te osobe vjernik mora uvijek zahvaljivati Gospodinu. Često se susrećemo ili poznajemo osobe koje ne vjeruju ili imaju čudna uvjerenja. Možda se, poput mudraca s istoka, bave astrologijom. Možda štuju neke druge bogove. Možda vjeruju da nema Boga. Možda vjeruju u neku neosobnu silu ili energiju koja upravlja svijetom. Valja moliti za te osobe da prihvate Božje poticaje i da jednoga dana dođu do Isusa.

Bog se poslužio vjerovanjima poganskih mudraca da bi ih doveo do Isusa.

Prošlo je barem dvanaest stoljeća od obećanja pomazanika čija će se zvijezda uzdići, o čemu se čita u Knjizi Brojeva, do njegova ostvarenja. Bog je strpljiv i čeka pravi trenutak, a kad djeluje, onda iznenadi ljepotom, veličinom i dubinom. Bog poziva i svakoga vjernika na strpljivost. Kad želimo da nam Bog nešto učini, valja mu dopustiti da on izabere najbolji trenutak i najbolji način.

Herod, do kojega mudraci dolaze, poznat nam je i iz povijesnih izvora. Osobito ga detaljno opisuje židovski povjesničar iz prvoga stoljeća, gotovo njegov suvremenik, Josip Flavije. On ga opisuje kao bezobzirna čovjeka koji je ubio čak i svoje najsposobnije sinove, i ženu, i punicu, jer se plašio da bi mogli spletkariti protiv njegove vlasti.

Strah čovjeku daje ogromnu snagu, ali zamagljuje pravi pogled na svijet i može dovesti do zločina.

Herod je uznemiren. Obuzeo ga je strah jer se plašio za svoje prijestolje, za svoj položaj. Ako se rodio novi kralj, to je izravna opasnost za Herodovu vlast. Njegov pokretač bio je strah. Takav, obuzet strahom, čini užasna djela. U nastavku će dati pobiti sve dječake do dvije godine starosti u Betlehemu i okolici. Strah čovjeku daje ogromnu snagu, ali zamagljuje pravi pogled na svijet i može dovesti do zločina. To je upozorenje svakom čovjeku da dobro pogleda u kojoj mjeri njega samoga pokreće strah. Dobro je potražiti uzrok toga straha i sjetiti se da se s Gospodinom čovjek nema čega plašiti. Tako će izbjeći pogrešne odluke čiji je izvor strah.

Herod pita „glavare svećeničke i pismoznance” o mjestu Kristova rođenja. Svećenički glavari predstavljaju članove velikosvećeničkih obitelji koje su bile osobito utjecajne u Judeji toga doba, dok su pismoznanci bili poznavatelji teksta i tumačenja Svetoga pisma. Riječ ‘Krist’ u Herodovu pitanju znači općenito ‘mesija’. Svećenički glavari i pismoznanci znaju da se kod proroka Miheja spominje Betlehem, Davidov rodni grad, kao mjesto rođenja mesije koji će biti Davidov potomak (usp. Mih 5,1). Zadnji redak toga starozavjetnog navoda, koji govori kako će taj vladalac pâsti Izraela, nije iz proroka Miheja, nego podsjeća na Drugu knjigu o Samuelu gdje je za Davida rečeno da će pâsti Božji izraelski narod (usp. 2 Sam 5,2). Svećenički glavari i pismoznanci znali su gdje trebaju tražiti mesiju, ali nisu pošli s mudracima. Nije dovoljno znati, nije dovoljno vjerovati, potrebno je i pokrenuti se. Često kažemo da vjerujemo da je Isus Sin Božji, da je obećani mesija, no pitanje je ima li to uvijek učinak u našem životu i mijenjamo li se.

Darovi za Gospodina

Mudraci dolaze u Betlehem da bi se ondje poklonili Isusu. Susret s njime ispunjava ih radošću. To je radost susreta sa Spasiteljem svega svijeta i svih ljudi. Oni mu i donose darove: zlato, tamjan i smirnu. Zlato je jasan znak bogatstva. Tamjan je bijela smola koja se dobiva od različitih vrsta stabala iz Arabije, a koristila se u medicinske i obredne svrhe. U jeruzalemskom hramu prinosio se tamjan u kadionoj žrtvi koja se prinosila ujutro i navečer svakoga dana. Smirna je biljka koja raste u Arabiji, Jemenu, sjevernoj i istočnoj Africi, Somaliji i Sudanu, iz čije se smole dobiva mirisno ulje koje se koristilo kao dodatak tamjanu u hramskim obredima, kao dodatak ulju za pomazanje svećenika ili kralja, kao miris u ulju za pomazanje pokojnika, ali i kao parfem.

Svaki bi vjernik trebao dobro promisliti s čime dolazi pred Gospodina i čime bi ga mogao obdariti ili počastiti.

Ovi darovi, međutim, spominju se u Knjizi proroka Izaije gdje se govori o obnovi Jeruzalema. Ondje se kaže: „Svi će iz Šebe doći donoseći zlato i tamjan i hvale Gospodinu pjevajući” (Iz 60,6). Taj tekst završava riječima: „Neće ti više sunce biti svjetlost danju nit’ će ti svijetlit’ mjesečina, nego će Gospodin biti tvoje vječno svjetlo i tvoj će Bog biti tvoj sjaj… Ja, Gospodin, govorio sam; u pravo ću vrijeme izvršiti” (60,19.22). I evo ga, sada je izvršio! Svaki bi vjernik trebao dobro promisliti s čime dolazi pred Gospodina i čime bi ga mogao obdariti ili počastiti.

Mudraci, dakle, slijede zvijezdu, a ona ih vodi do Isusa. U nastavku evanđelja Josip je poslušan naputcima koje prima u snu te, snom potaknut, odvodi Isusa i Mariju u Egipat i tako ih spašava od Herodova bijesa. Snom potaknut, Josip će se s obitelji vratiti u Obećanu zemlju i nastaniti se u Nazaretu. Bog pojedine ljude vodi na različite načine. Nema dva ista čovjeka, pa je Božji pristup svakome drukčiji i originalan. Na svakom je čovjeku zadatak da pazi kako mu ne bi promakla zvijezda. To znači da mora biti pozoran na znakove, a znak katkad može biti neki susret, neka riječ, neki pogled, neki događaj, neka propovijed, neki odlomak Svetoga pisma. Poput Josipa, potrebno je i sanjati. Živjeti evanđelje znači živjeti snove, slijediti ideale. Osrednjost neće nikoga dovesti do Isusa. Mudraci su se pokrenuli i slijedili zvijezdu. Josip se pokrenuo i slijedio svoje snove. Marija se pokrenula i slijedila anđeosku riječ. Apostoli su se pokrenuli, ostavili mreže i pošli za Isusom. Pavao je ugledao znak, uskrsloga Gospodina, pokrenuo se, napustio svoje dotadašnje proganjanje Crkve i, postavši Kristovim učenikom, postao je velikim učiteljem kršćana.

Događaji koji prate Isusovo rođenje poziv su svakom vjerniku i svakom čovjeku da se pokrene, da slijedi zvijezdu, da otvori oči za Božje znakove. Takvi kršćani i takvi ljudi jedini mogu ovome svijetu donijeti promjenu i početi raditi na njegovu preobraženju. Kad vjernik pogleda na božićnu zvijezdu, u njoj mora prepoznati poziv, poticaj, poslanje i ohrabrenje, a prije svega – nadu.