Korisnici društvenih mreža rado posjete profil karmelićanina br. Jakova Milića koji ih svojim razmišljanjima potiče na kršćanski rast. Brat Jakov od Križa inače je liječnik, a ove jeseni iščekuje svoje đakonsko ređenje. Na Facebooku je promišljao o pozivu. Njegovo promišljanje prenosimo u cijelosti.

Poziv je nešto intimno i uvijek ostaju slojevi priče koje je dobro zadržati za sebe. Ipak ću reći nekoliko ključnih stvari. Kao dijete išao sam na misu, molio se prije spavanja i to je bilo to. Poziv nije bila opcija. Znao sam što želim: biti znanstvenik u inozemstvu i imati obitelj s puno djece. Ništa drugo nije dolazilo u obzir. Bog mi je davao da sam u akademskom smislu dobro funkcionirao. Bio sam i u vezi. Uvijek sam ciljao visoko, ali i autodestruktivno, jer sam ljestvicu postavio na nedostižne razine. Onda sam shvatio da mi se otvaraju vrata svemu onome što mi se činilo nedostižnim i shvatio sam da me to neće ispuniti. To je razina koju retrospektivno mogu uočiti.

Počeo sam pitati Boga što želi da učinim i pustio sam mu da govori ili da šuti.

Druga je razina ta što sam počeo ići na framu na 2. godini faksa. Otišao sam ondje da bih upoznao djevojku: motivacija nije bila najbolja, ali je to Bog izveo na dobro. Ondje sam naučio da Bogu mogu dati više od minimuma. Počeo sam ići barem još jednom preko tjedna na misu. Prestao sam voditi monolog u molitvi. Pustio sam Bogu da mi progovori. Počeo sam pitati Boga što želi da učinim i pustio sam mu da govori ili da šuti.

Počeo sam postiti, više moliti, volontirati. Dao mi je početnički polet. I onda sam, nakon prekida veze, molio devetnicu sv. Riti za ljubav. Tko god je molio devetnicu njoj, zna da ona odgovori, ali često ne onako kako smo mi to zamislili. Deveti dan devetnice sam išao na ispovijed, vrlo živčan jer sam morao učiti. Poslije ispovijedi sam sjeo u crkvu i čuo riječi koje su me slomile: „Nikad nećeš biti sretan ako mi se potpuno ne predaš.“ Znao sam što to „potpuno“ znači za mene.

Najviše me mučilo to što neću moći imati svoju djecu koju sam toliko želio.

Onda su krenule drame i dug period plakanja i svađanja s Bogom. Kad god mi se jave dečki koji se bore s pozivom, shvatim da su sve njihove borbe ništa u odnosu s mojima. Evo nekih mojih pitanja i sumnji: Ovo je jedina stvar koju u očima mojih roditelja ne smijem napraviti. Kako ću ostaviti karijeru za koju sam tako radio? Hoću li zakopati sve talente koji su mi dani? Najviše me mučilo to što neću moći imati svoju djecu koju sam toliko želio. Ove su me kušnje dovele i do negiranja Božjeg postojanja. I onda sam nakon nekih godinu dana svađanja s Bogom, priznao poraz i rekao: joj dobro, ajde, probat ću.