Advent je vrijeme za pripravljanje srca za Gospodina, čitanja nas već neko vrijeme upućuju u tom smjeru. Izaija govori o Gospodinu koji će doći kao onaj koji će dokinuti naše robovanje, ne kao sudac kojega se moramo bojati. Ovaj se prorok kroz više čitanja posljednjih dana dobrano potrudio prikazati Božju pedagogiju: On nas kao milosrdni otac priprema za radostan susret sa sobom, kao otac koji će nas odgajati i dozivati i poticati na promjenu srca. Kao onaj otac zbog kojega ćemo i htjeti radosno klicati: „dođi Gospodine“ kao što su to prvi kršćani činili, a ne u strahu i grču.

Jer Bog uvijek ostaje pun milosti. To nam jasno pokazuje evanđeoski ulomak o pastiru koji ostavlja stado i ide tražiti izgubljenu ovcu. Možeš se ti gubiti koliko želiš, ali Bog neće odustati od toga da ide za tobom. Neće odustati od toga da ide i za onim tvojim bližnjim kojega ti ne možeš prihvatiti zbog njegovih slabosti.

Sva sreća pa Božja logika nije kao naša logika. Jer Bog zna da svatko zaslužuje novi početak. Svatko zaslužuje novu priliku. Jer zna da je često srce izgubljene i nađene ovce upravo ono koje će ga najvjernije ljubiti.

Glas Gospodnji preko Izaije govori: evo Boga vašega. Ovo nam može biti poticaj da se zapitamo: Jesam li ja takav da će u meni kao u slici Božjoj uistinu drugi moći vidjeti Gospodina? Hoće li u meni vidjeti pastira koji je spreman ići za jednom izgubljenom ovcom? Je li moje srce otvoreno za prihvaćanje grešnika? Ili sam samo čangrizavac koji u svima traži samo ono loše? Hoću li u svojoj glavi konstruirati negativne scenarije da umanjim vrijednost druge osobe, ili ću biti onaj koji će otvoriti svoje oči da može reći: evo Boga vašega svaki put kad vidim drugoga čovjeka, znajući da je on uvijek Božja slika i prilika?

Dok čekamo Gospodinov drugi dolazak, budimo njegove oči, budimo njegove ruke u ovome svijetu, nosimo jedni druge na svojim ramenima, bez obzira na cijenu.