Kvaliteta društvenog suživota neposredno je povezana sa sposobnošću građana da stvarajući i služeći se društvenim strukturama, zajednički i nesebično, planiraju i izgrađuju vlastitu budućnost. Jedna od najvažnijih struktura koja je neposredno povezana s budućnošću je obrazovni sustav. Moguće je s velikom sigurnošću tvrditi da u hrvatskom društvu postoji konsenzus da je obrazovanje bitan sadržaj njegovog općeg dobra i da kao takvo ima nezamjenjivu ulogu u cjelovitom razvoju svakog pojedinca i društva u cjelini.

U tom smislu, može se učiniti da je svaki dodatni govor o obrazovanju kao općem dobru i o neizostavnoj potrebi trajne skrbi o njemu nepotreban, jer se tako nešto samo po sebi pretpostavlja. Ipak, imamo li u vidu da se opće dobro izgrađuje po solidarnosti te usmjerimo li pogled s deklarativnog prema konkretnom, tada već površnim uvidom, možemo uočiti kako se u praktičnom smislu prema obrazovanju ne odnose svi hrvatski građani na solidaran način. Školovanje je za učenike osim izvrsne prigode za susrete s prijateljima i osobni razvoj, nerijetko shvaćeno i kao nametnut im teret izvršavanja besmislenih školskih zadaća. Roditelji, osim što školovanje doživljavaju kao važan čimbenik izgradnje uspješne budućnosti svoje djece, nerijetko ga shvaćaju i kao neopravdan dodatni financijski trošak te izvor ogorčenosti na prosvjetne djelatnike i tuge zbog neočekivano nižih zaključnih ocjena. Prosvjetnim djelatnicima je obrazovni sustav osim prostora za ostvarenje osobnog životnog poziva, nerijetko i izvor frustracija u poslovnom, emotivnom i financijskom smislu. Gradovi, općine i županije kao osnivači obrazovnih ustanova u obrazovanju prepoznaju važan čimbenik društvenog i gospodarskog razvoja, ali istovremeno i veliko organizacijsko, infrastrukturno i financijsko opterećenje. Mediji se nerijetko istovremeno pokazuju s jedne strane kao vrlo glasni branitelji dostojanstva obrazovanja i prava učenika te s druge strane kao neumorni tragači i profiteri na nepoželjnim pojavama u obrazovnim ustanovama. Privatni poduzetnici će u dijelu obrazovanog sustava u kojemu se uče praktično-poslovna znanja i vještine prepoznati veliki gospodarski potencijal, ali istovremeno će i kritizirati kao nepotreban financijski trošak posredovanje kulturnih, etičkih i vjerskih sadržaja.

Ovi i slični primjeri ne ukazuju samo da postoje različiti praktični pristupi obrazovanju, već i da su na mnogim razinama hrvatskog društva prisutni različiti oblici ozbiljnih narušavanja ozračja pogodnog za obrazovanje. Svako, u intimi doma ili javnosti, obezvrjeđivanje truda, zalaganja i radišnosti kao za životni uspjeh bespotrebnih vrlina; svako zlonamjerno kritiziranje pokušaja da se obrazovni sustav i proces učine boljim i cjelovitijim; te svako proglašavanje prosvjetnih djelatnika sigurno zaposlenima, izdašno plaćenim uhljebima s tri mjeseca godišnjeg odmora, doprinosi narušavanju povjerenja u obrazovni sustav, njegove djelatnike i obrazovne sadržaje; te posljedično negativno utječe na ostvarenje neotuđivog prava na obrazovanje.

Kako očekivati da će učenik, koji je s različitih strana obasipan negativnim stavovima o svojoj školi, predmetima koje uči ili učiteljima, s radošću i zadovoljstvom sudjelovati u nastavnom procesu, koji već sam po sebi zahtjeva trajan trud i zalaganje? Kako očekivati da će nadležna politička vlast prikladno skrbiti za izgradnju obrazovnog sustava kada se u javnosti kontinuirano potiču negativni stavovi u odnosu na školstvo i prosvjetne djelatnike? Kako očekivati da će neko društvo biti oblikovano po mjeri čovjeka kada se njegovi građani ne zalažu za izgradnju ozračja u kojemu je obrazovanje jedan od stožernih procesa izgradnje budućnosti?

Socijalni nauk Crkve nas uči da odgovore na ova i slična pitanja nije moguće pronaći samo u pukim izmjenama strategija i zakona. Nijedno zakonodavstvo ne može samo po sebi raspršiti strahove, predrasude, oholost i egoizam koji priječe uspostavu bratskog društva. Takva se ponašanja mogu prevladati samo s ljubavlju, koja u svakom čovjeku gleda bližnjega, svoje drugo „Ja”. U tom smislu će obrazovanje uistinu moći postati važan čimbenik budućnosti hrvatskog društva tek ukoliko svatko od nas, unutar vlastite svakodnevice, bude svjestan vlastite odgovornosti za izgradnju obrazovnog sustava. Tek ukoliko se oslobodimo od praktičnog obezvrjeđivanja, omalovažavanja ili iskorištavanja obrazovanja radi vlastite koristi te pristupimo mu kao prostoru u kojemu smo pozvani zalagati se za dobro bližnjega i nesebično mu služiti.

Igor Jakobfi

Mr. sc. Igor Jakobfi, asistent je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu Sveučilišta u Osijeku. Diplomirao je teologiju u Đakovu i magistrirao na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Tajnik je Ureda za promicanje socijalnoga nauka Crkve Đakovačko-osječke nadbiskupije.