Hercegovački franjevac,  fra Tomislav Pervan osvrnuo se na današnje evanđelje po Luki u kojem slušamo o poniznosti i susretljivosti. U nastavku prenosimo promišljanje fra Tomislava Pervana objavljeno na mrežnoj stranici Radio Mir Međugorje.

Lk 14, 1.7-11

Jedne subote Isus dođe u kuću nekoga prvaka farizejskog na objed. Promatrajući kako uzvanici biraju prva mjesta, kaza im prispodobu: »Kada te tko pozove na svadbu, ne sjedaj na prvo mjesto da ne bi možda bio pozvan koji časniji od tebe, te ne dođe onaj koji je pozvao tebe i njega i ne rekne ti: ‘Ustupi mjesto ovome.’ Tada ćeš, postiđen, morati zauzeti posljednje mjesto. Nego kad budeš pozvan, idi i sjedni na posljednje mjesto pa, kada dođe onaj koji te pozvao da ti rekne: ‘Prijatelju, pomakni se naviše!’ Bit će ti to tada na čast pred svim sustolnicima, jer — svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen, a koji se ponizuje, bit će uzvišen.

Tko prema Isusovu poimanju traži ili zahtijeva promaknuće prema prvom mjestu, grdno se preračunao u Božjim očima. Bog uvijek uzvisuje malene i neznatne.

Isus je pozvan na objed u dom nekoga farizejskoga prvaka. Čitajući Lukino Evanđelje, vidjet ćemo kako svaki put kad je u kući bilo koga farizeja ili uglednika, prizor svršava u sukobu, neminovnu, neizbježivu incidentu. Protivnici žele uhvatiti Isusa u riječi i na djelu, vrebaju na njegove postupke, žele ga sabotirati i potkopati, njegovu osobu ‘demontirati’, njihova gostoljubivost razotkriva se kao obrazina, prijetvornost, lažno prijateljstvo. Pozivaju ga u goste da bi ga mogli uhoditi, špijunirati i optužiti. Bolesnici su uvijek klopka i ‘mamac’, kojim žele namamiti Isusa u klopku, u stupicu ili na udicu. Isus se ne ustručava zakoračiti ni u ‘lavlju’ jamu, vučji brlog, gdje bi ga neprijatelji najradije ugušili, rastrgali, raskomadali.

Na prvi se pogled čini kako su suvišni ovi Isusovi savjeti spram lijepa ponašanja za stolom. Pogotovo u današnje vrijeme kad svatko ima svoje točno dodijeljeno mjesto i za stolom, a i za zajedničko fotografiranje. Za stolom imaš na tanjuru ili pored njega svoje ime i prezime koje je netko drugi stavio prema svome nahođenju, imajući pred sobom i sve ostale goste, a za zajedničkih fotografiranja na tlu gdje se stoji svačije je ime napisano i svatko je predviđen da stane na svoje ime. Tu se zna poredak, tko je u prednjem redu, tko u stražnjem dijelu fotografije, tko u sredini, tko na rubu ili s krajeva. Sve je točno unaprijed zacrtano, prema nekakvu ‘rangiranju’. Zna se poredak značenja pojedinih osoba.

Isus kaže: Sva čast, vlast i moć pripada samo i jedino Bogu. On je izvor časti i slave. On uzvisuje ponižene, a i sirotinja prima od njega priznanje.

U prva dva poglavlja svoga Evanđelja evanđelist Luka gotovo da stvara zaslon i teološku osnovicu za svoje cjelokupno djelo. Središnja riječ i misao vodilja jest Božja slava, slava uopće. O njoj govore anđeli za Isusova rođenja, a ta riječ provlači se kao crvena nit kroz cijelo Evanđelje, pa je i u središtu ovoga današnjega odsječka.

Isus kaže svojima: Kad te pozovu, a ne znaš li gdje je tvoje mjesto, nemoj odmah zauzeti prvo mjesto, nego se smjesti odostraga. Zauzmi mjesto negdje otraga, pa će ti biti pred svima na ponos kad ti domaćin rekne da se pomakneš naviše. Sjedneš li pak među prva mjesta, može se dogoditi da bude pozvan netko časniji od tebe, i bit ćeš osramoćen pred svima, budeš li morao ustupiti svoje mjesto nekomu uglednijemu.

Tko prema Isusovu poimanju traži ili zahtijeva promaknuće prema prvom mjestu, grdno se preračunao u Božjim očima. Bog uvijek uzvisuje malene i neznatne, upravo prema Marijinu Veliča ili prema Isusovu Govoru na gori. Siromah zna da mu je sve darovano, da nema ništa svoga, i da sve što ima, u konačnici jest nezasluženi Božji dar.

Teško je danas govoriti o poniznosti ili biti ponizan. Poniznost je zahtjevna pogotovo u ovom vremenu kad svi ulažu u sebe, u svoju osobnost da se što snažnije razviju, da budu poznati i prepoznati.

U Isusa nije riječ o pravilima pristojna ponašanja ili bontona za stolom, nego se sve svodi na ispravan odnos prema Bogu. Isus će jasno reći, kako je on među nama kao onaj koji poslužuje, a ne sjeda u prvu fotelju da ga drugi dvore i poslužuju. Kao da im želi reći: “Sva čast i vlast i moć pripada samo i jedino Bogu. On je izvor časti i slave. On uzvisuje ponižene, a i sirotinja prima od njega priznanje.

Isus je dao primjer. Smjestio se među najniže u ljudskom društvu, među sirotinju, ponižene, obespravljene, i odatle je započeo svoju mirotvornu revoluciju u svijetu. Želimo li biti Kristovi, moramo potražiti Krista ondje gdje je on osobno. Nije on u pravilu nikada u palačama, među velikašima ni uglednicima. Naći ćemo ga među zadnjima, rubnima, negdje na periferiji. Nasljedovanje Isusa jest čast i ponos svakomu, ne sramota. To je Isusov poziv učenicima i upravo riječ ‘zvati’, ‘pozivati’ nalazi se u ovome poglavlju točno osam puta.

Teško je danas govoriti o poniznosti ili biti ponizan. Poniznost je zahtjevna. U vremenu kad svi od sebe ulažu sve u to da svoju osobnost što snažnije razviju, da budu poznati i prepoznati, da se u životu ostvare, da postignu životnu karijeru, da budu profesori, liječnici, inženjeri, stručnjaci, teško je biti ponizan. Biti otraga, na zadnjem mjestu.

To je učinio Isus u svome utjelovljenju. Sišao dolje, u dubine zemlje, postao manji od najmanjega, da bi mu na kraju Bog podario ime nad svakim imenom, da se na njegovo ime pokloni svako drugo ime, sve što jest u bilo kome obliku.