Odgojena već prema svom staležu, a ipak srcem odijeljena od svjetskoga blaga, sv. Uršula je u želji za nebeskim zarukama, danonoćno razmišljala o božanskom zakonu. No božanski ju je umjetnik već izabrao za dragulj svoje Crkve. Ona je čula njegov glas: “Slušaj, kćeri, pogledaj, prisluhni; zaželje Kralj ljepotu tvoju.” (Ps 45)

Zaprosio ju je sin jedinac barbarskog poganskog kralja, koji je sebi podložio brojne narode. Ponudio joj je bogate darove, obećao joj gradove i sela, brodovlje i kraljevsku krunu, ali i strašne kazne ako ga odbije. Kralj, njezin otac, bio je na velikoj muci, razapet između dužnosti prema državi i ljubavi prema Bogu kojemu se njegova kći pripadala. Gledao je pokolj, obeščašćenja, razaranja i Uršula je te noći sagledala svoju budućnost, pratnju svojih družica i palmu mučeništva, prenosi internetska stranica Hrvatske provincije Uršulinki Rimske unije.

Sveta Uršula / Foto: Laudato

U cik zore došla je sva radosna ocu i blago ga je mirila: “Smiri se u Gospodinu koji ne ostavlja pravednika u dugom nemiru… Znaj da se glas božanskog Tješitelja obratio k meni, svojoj nevrijednoj službenici. Dao mi je razumjeti da ne odbijem svoga prosca, ali da se ne bojim za svoje djevičanstvo kojim sam zaogrnuta.” I tada Uršula postavlja uvjete svog pristanka: neka joj otac i prosac dadu deset družica, a svakoj po još tisuću drugih i još jedanaest lađa, te razdoblje od tri godine da posvete svoje djevičanstvo. Tome je i otac dodao dva uvjeta: neka se budući zaručnik pokrsti i neka u te tri godine živi kršćanskim životom.

“Na meni se ispunja nepromjenjiva Božja odluka, i nitko ju ne može okrenuti!” poviknula je Uršula. Uvjeti su prihvaćeni, otac i zaručnik sakupljaju po svojim kraljevstvima djevice za tu novu vojsku i daju im bogate ukrase, dok je čitav narod zaokupljen gradnjom i ukrašavanjem lađa s trorednim veslima, te je sve odjekivalo glasom i radom brojnih obrtnika.

Uskoro je započela velika avantura djevica. Lađe troveslarke primile su novu vojsku sazdanu uglavnom od poganskih djevojaka, koje su htjele upoznati otajstvo koje ih je okruživalo. Uršula im je bila kraljica. Počela ih je blago poučavati kako će odgovoriti na Božju ljubav, te ih je bodrila na ljubav i odvažnost. Željno su je slušale uzdižući k nebu i ruke i srce kao da polažu Kristu vojnu prisegu. Obećale su joj vjernost svim dužnostima vjere, međusobno se poletno bodreći, dok nisu postale jedno srce i jedna duša. Zahvaćene nebeskom radošću, kojom je bio opojen njihov duh, više nisu marile za svijet i njegovu slavu, koja je za njih gubila svaki čar. Tako se na toj lađi, u idealnom prostoru između dva beskraja neba i mora, u oduševljenom zanosu radosti života i mladenačke smjelosti, dogodila preobrazba tih mladih barbarki u kršćanke, a istodobno se dovršila i njihova priprava za mučeništvo.

Sv. Uršula

Približavao se dan zaruka. Iako se Uršula pouzdala u riječi proroštva, bojeći se vlastite slabosti, preporučuje svojim djevičanskim sestrama koje je odgojila riječju i primjerom, da još jače zaklinju božansko milosrđe da ne izgube djevičanstvo, koje su tako odlučno čuvale za svoga nebeskog Kralja. Zbor djevica vapi Bogu suzama i molitvom da očuva djevičanstvo svake pojedine kao i njihove kraljice.

Uzdigla se velika oluja koja je odbacila lađu daleko od Britanije. Sutradan su se družice u obližnjem gradu opskrbile sa svime što im je bilo potrebno za daljnje putovanje, a zatim su veslajući stigle u Köln. Te noći Uršula je od Boga dobila novu poruku: “Idi u Rim sa svojom pratnjom, a zatim se vrati ovamo za mučeništvo. Ovdje će te primiti vijenac pravde, jer će te svjedočiti za Boga… Ovdje će te ostaviti svoja raspadljiva tijela da biste u slavi mučeništva stigle na nebeski pir.”

Lađama su stigle do Bazela, a onda pješice do Rima. U Rimu su ostale nekoliko dana te posjetile crkve i grobove Svetih, preporučivši Bogu svoje duše. Svoje su obraze resile suzama da budu dostojne Božjeg pogleda. Odavde se opet pješice vratiše u Bazel, a onda lađama do Kölna. Tu su ih dočekali Huni. Oni su se uz divlje poklike bacili na djevice, te tako neljudskim srcem poubijali tu nedužnu četu djevica.

Sv. Uršula / Foto: Hrvatska provincija Uršulinke Rimske unije

Brojne legende primorale su povjesničare da posumnjaju ne samo u njezino ime i u biografske podatke koji se izravno tiču nje same, nego uopće i u njezino postojanje. Već od Srednjeg vijeka postojao je tzv. Klemacijev (Clematius) natpis uklesan u kamen koji je kasnije ugrađen u crkvu sv. Uršule u Kölnu.

Pisalo je ovako: Potaknut u nekoliko navrata sjajnim božanskim viđenjima i veličanstvenom moću mučeništva nebeskih djevica, clematius, uzorni muž (došao) s istoka, na svoj je trošak ponovno od temelja sazdao ovu baziliku na svom vlastitom posjedu da tako ispuni načinjeni zavjet.

Slijedi zaklinjanje protiv svakoga tko bi na tom mjestu, gdje su djevice prolile svoju krv, pokopao drugo tijelo osim tijela djevice. Samo mjesto bazilike sv. Uršule u Kölnu uvijek je bilo smatrano mjestom ukopa mučenica ili barem mjestom njihova trpljenja. A bombardiranje za vrijeme Drugog svjetskog rata bilo je djelotvoran i nepobitan povod za arheološka istraživanja.

Arheolozi su, potaknuti stanjem crkve i potrebnim radovima oko njezina obnavljanja, te vođeni Klemacijevim natpisom, započeli s iskapanjima u dubinu. I tako su pod samom apsidom bazilike postupno otkrivali ostatke zida romanskog stila i temeljne zidove koji sežu u 10. stoljeće, a još ispod njih naišli su na temelje Klemacijeve bazilike.