Ponekad nam se vjera čini uistinu kompliciranom stvarnošću te si postavljamo mnoštvo pitanja, a između ostalih i ono: „Zašto moliti?“ Često nam možda nije jasna svrha naših molitava te samim time one postaju i sve rjeđe. Ima i onih koji su u neprestanim traganjima za nekim boljim i snažnijim molitvama jer smatraju da one koje su naučili nisu dostatne. Isto tako, tu su i oni koji će priznati da im je svega toga već dosta jer Bog to jednostavno ni ne čuje, a život im se čini tako teškim da im nijedna izgovorena molitva jednostavno ne pomaže. No malo je onih koji će u tim trenutcima posegnuti za Svetim pismom te u njemu pronalaziti razloge za molitvu učeći se od onoga koji je znao što je molitva, a i sam je svoje učenike učio moliti. Pogađamo – to je Isus Krist. I upravo je Krist onaj koji nas u evanđelju ove 29. nedjelje kroz crkvenu godinu iznova želi naučiti smislu molitve. No, kako to čini? Tako što priča priču. Kao da je i on shvatio da nije dovoljno tek govoriti „naučene fraze“, već da je bolje pričati priču koja je uvijek bliska ljudskome srcu. A samim time ona biva i shvatljiva. 

Isus priča priču o nepoznatim likovima, a tako to u njegovim pričama i biva. Nisu važni likovi ove evanđeoske priče, važna je priča te njezina poruka. Ovaj puta priča je to za koju će evanđelist Luka reći da bi trebala usmjeravati na važnost molitve te ustrajnost u molitvi. Međutim, osobno me zbunjuje da Isusova priča nema veze s molitvom u onom obliku kakav je nama poznat. Scena se ne odvija u Hramu, a glavni likovi nisu oni koji u rukama drže molitvenike te izgovaraju molitve koje u njima nalaze. Zato bi pažljivi čitatelj i slušatelj današnjeg evanđelja trebao biti pomalo i zbunjen. Evo, primjerice, u prvi mah ja jesam. No ne zadugo jer upravo likovi u Isusovoj priči, te ono što čine, daju mi odgovore na mnoga pitanja. 

Protagonisti priče su jedna udovica i sudac. Iz evanđelja je uočljivo kako je udovica nemoćna pred svojim tužiteljem, a sudac je pak onaj koji zato što vrši službu sudca ima moć biti njezin branitelj. No stvar je komplicirana jer je sudac okarakteriziran kao čovjek koji se Boga ne boji, a za ljude ne mari. Mislim da stvar ne može biti gora. No nju to ne sprečava, ona dolazi i „moli“. S jedne strane fascinira njegova bezobzirnost, a s druge njezina upornost. Iznenada se situacija mijenja jer nam evanđelist opisuje nutarnje stanje sudca. Progovara njegova nutrina, a mi uviđamo da ga njezina upornost smeta te ga uistinu muči. U grčkome tekstu evanđelja koristi se glagol hypopiazo, koji doslovno znači udarati nekoga u lice te mu zadavati modrice. Tu iznova uviđamo snagu zahtjeva udovice, ali i osobnu tjeskobu sudca. On odlučuje izići iz takva stanja koje mu zadaje muku. Razlog je jednostavno želja za mirom jer evanđelist iznova ponavlja kako se on Boga ne boji i za ljude ne mari. No opet i takav se pokazuje čovjekom tjeskobe i onim koji žudi za mirom. No, kad zadobiva mir? Paradoksalno, onda kad počne vršiti ono što je već i morao izvršiti po snazi svoje službe, a to je donošenje pravedne presude, odnosno zauzimanje za čovjeka u njegovoj parnici. Čemu nas sve ovo uči i kakve to sve sada ima veze s molitvom i našim odnosom s Bogom? 

Priča koju je Isus ispričao uči nas kako je molitva, a i odnos s Bogom, prije svega hrabro izlaženje iz samih sebe kako bismo susreli čovjeka te u njemu susreli i samoga Boga koji nas oslobađa naših tjeskoba. Ti su susreti često puni briga jer, nažalost, puno je ljudi koji se Boga ne boje, a za ljude uopće ne mare. No unatoč tome, od nas se traži dijalog i susret. Drugim riječima, od nas se traži aktivna ljudskost. Jer Bog očito računa na naše čovještvo te ništa ne želi učiniti bez nas. On nije odsutan, nego želi da ga pronalazimo u svakodnevnom zalaganju za čovjeka, onoga koji je često umoran kako bi se iznova upustio u nove pothvate. I sa svim tim Bog uistinu računa, ali od čovjeka traži ustrajnost i hrabrost da bude aktivni graditelj novoga i boljega svijeta. Svijeta koji je moguće stvarati jedino u snazi čiste i nepatvorene vjere. Onakve kakvu nam evanđelje prikazuje u liku udovice. To je vjera upornosti i ustrajnosti. Ona koja se ne obeshrabruje iznova tražiti nove načine kako bi se riješila trenutna krizna situacija.

Udovica je u rješavanje krize uložila cijelu sebe i nije malaksala. Jednako je to činio i Mojsije, kako smo čuli u prvome čitanju iz Knjige Izlaska. Dok je držao ruke prema gore i molio, Izraelci su pobjeđivali. Čim bi ruke malaksale, poraz je već bio na vidiku. Još jednom je to potvrda toga da Bog računa na naše ruke, na našu ljudskost te aktivno zalaganje za dobro. To je, dakle, smisao molitve – trajna usmjerenost naše ljudskosti prema Bogu koji naše ruke čini snažnim ne bi li svakoga dana iznova pobjeđivali te bili Božji ljudi. Iz tog razloga pitanje s početka našeg promišljanja – zašto moliti – dobiva svoj potpuni odgovor. Zato što bez molitve čovjek jednostavno sahne. Gasi se i njegovo čovještvo. Slabe mu i odnosi s drugim ljudima te time i sama vjera blijedi. Jer nemojmo zaboraviti da je Isusova priča bila priča iz svakodnevice, a ne priča iz crkvenih klupa. Jednako kao što je priča o Mojsiju u prvome čitanju bila priča o vojniku na bojištu, a ne o svećeniku u Hramu.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Ivana Benakovića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.