Životopis sv. Terezije Avilske započinje sjećanjima iz djetinjstva koja je svetica sačuvala u svome srcu i pamćenju. Već u prvim rečenicama iskazuje zahvalnost Gospodinu na milosrđu i poticajima koje je njenoj duši davao preko njenih roditelja. Znamo da je Terezija kao djevojčica voljela čitati. Ona pripovijeda kako je s bratom Rodrigom strastveno čitala “živote svetaca”, to jest jednu od najpoznatijih knjiga na narodnom jeziku tog doba Flos sanctorum, Život našega Gospodina Isusa Krista, njegove Presvete Majke i drugih svetaca prema redu proslave njihovih blagdana.

Dobre knjige su Tereziji već od djetinjstva služile da pobude dušu “na kreposne stvari”. Skupa s dobrim knjigama i brojnim krepostima svojih roditelja, svetica naglašava pouke svoje majke Beatrice: “Uz brigu koju je moja majka vodila, da molimo i postanemo pobožni prema našoj Gospi i nekim svecima, počeše me poticati kad sam imala šest ili sedam godina, kako mi se čini”. Ovo je njeno prvo sjećanje na Gospu i jedno od sjećanja na djetinjstvo. Njezina je majka bila jako pobožna i odana molitvi svete Krunice.

Od majke je Terezija naučila upoznavati i ljubiti Gospu. Svetica je uvijek imala veliko poštovanje za ovaj oblik pučke marijanske pobožnosti koji je najviše ukorijenjen u narodu.

Krunica / Foto: Dario Zürchauer

Kada Terezija naglašava majčinu brigu da nauči svoju djecu upoznati i ljubiti Mariju, njene riječi nemaju emotivnu vrijednost. Bez umanjivanja tog elementa, treba primijetiti važnost koju ona pripisuje prisutnosti Djevice Marije u svome kršćanskom životu: smatra ih odlučujućima. Ova tvrdnja mogla bi izgledati kao pretjerivanje, ali nije. Temelji se na svjedočanstvu same Terezije koja, ukazujući na prošlost, dok podsjeća na smrt svoje majke, piše da je molila Mariju da ispuni prazninu koja je nastala njenom smrću te zapisa: “…zato što sam u nenadmašive Djevice očigledno našla sve u čemu sam joj se preporučila, te me je, najposlije, vratila k sebi”.

Terezija je u pripovijedanje utkala jedno ozračje obiteljskog povjerenja, isključujući nostalgične osjećaje za već dalekim djetinjstvom. Ona se ograničava motriti svoj život onakvim kakav je bio. A zatim sa svom iskrenošću i jednostavnošću priziva svoja sjećanja. Terezija pokazuje da joj nikada nije bila tuđa Marijina prisutnost niti zaboravlja njen važan utjecaj na kršćanski život.

Poznata je ljubav kojom Terezija ocrtava lik svojih roditelja; u njemu lijepo hvali svoju braću i priziva domaće obiteljsko ozračje.

Njeni obrisi su istovremeno snažni i nježni. U prikazu se ističe lik majke Beatrice, koja je većim dijelom zaslužna za odgoj Terezije. Pažnja kojom se trudila da kršćanski odgaja svoju djecu donijela je svoje plodove. Sa sličnim naglaskom divljenja Svetica opisuje i svoga oca Alonsa. Među pobožnim praksama njenog oca bilo je bez sumnje onih koje su izražavale veliku i velikodušnu pobožnost Gospi. Među njegovim privatnim predmetima bila je krunica, bez koje nije mogao biti ni jedan dobri plemić. Bio je to izraz običaja svih članova obitelji koji su skupa molili krunicu. Primjer roditelja, skupa s obiteljskim vjeronaukom i obiteljskom molitvom krunice, duboko je proželo dušu Terezije. I velike stvari mogu imati jednostavne početke, to je slučaj Terezijine marijanske duhovnosti.

Gospin škapular/Foto: Dario Zürchauer

Terezija usredotočuje svoje odnose s Marijom na njeno majčinstvo. Kao posljedica toga kod Terezije imamo neprekinuti niz gesta i stavova koji ukazuju spontanim govorom punim nježnosti kolika je njena ljubav prema Gospi. Ne zaboravimo da je svetica žena iz naroda. Marijanska pobožnost Terezije nije intelektualistička nego životna, rađa se iz srca. Jedno od sredstava za napredak u spoznaji objave je osobno razmišljanje: motriti učiti o istinama vjere, razmišljajući o njima u svome srcu kako je to činila i Gospa. Tako je činila Terezija, živjela je motreći otajstva svoje kršćanske vjere. Presveta Ljudska Isusova narav je središnja os ovog kontemplativnog stava. Svetica je često povezivala Kristovo otajstvo  Marijinu osobu.

Duhovno štivo

Nema puno toga što je svetica napisala o putu kojim je Marija prošla, iako ima napomena i aluzija o skoro svim njegovim aspektima. Tako na primjer podsjeća na glavna Marijina otajstva, svečano slavi njene blagdane, pokazuje veliku ljubav prema Gospinim slikama, osjeća se sretnom što nosi njezin habit, jako cijeni škapular, pokazuje posebnu ljubav prema molitvi krunice, Zdravo Marije i Veliča. Na kraju ide na hodočašće zahvale u svetište Gospe od Guadalupea u Estremaduru.

Među svim ovim iskustvima osobne pobožnosti Mariji, sjećanje na njena otajstva i naslove je jedno od onih koje je najdublje doživljavala i više su naglašeni u terezijanskim spisima. Svetica izričito spominje Bezgrešno začeće, Rođenje, Prikazanje u hramu, Naviještenje, Majčinstvo, bijeg u Egipat s Djetetom i sv. Josipom, sudjelovanje u Kristovu pashalnom otajstvu, slavno Uznesenje na Nebo, službu posrednice u korist kršćana. Ona je razmatrala različite trenutke Gospina života, podsjećala na njene naslove i liturgijske blagdane; imala je s Gospom odnos povjerenja i bliskosti.

Svaka izmoljena Zdravo Marija bila je jedna dodirna točka za kontemplativni susret s Marijom. Bez sumnje, Zdravo Marija je bila jedna od njenih najdražih molitava. Terezija neće nikada napustiti ovu posebnu pobožnost prema krunici. To je bila njena svakodnevna čast iskazana Gospi. U procesima kanonizacije svetice o tome nalazimo jedno dragocjeno svjedočanstvo njezine nećakinje:

“Ma kako da ju je pogodila bolest nikada nije propuštala moliti krunicu, nalazila je vrijeme za to pa makar bilo ponoć ili jedan sat po ponoći.”

Izvor: Tromjesečnik “Savez s Marijom”, br. 27, listopad 2022. (Iz knjige “Blažena Djevica Marija u duhovnosti sv. Terezije od Isusa”)