Vlč. Tomislav Šagud na početku emisije osvrnuo se na jedno iskustvo teologa bibličara Scott Hahna. “Scott Hahn, bio je pozvan u radijsku emisiju na dijalog s jednim muslimanskim učenjakom. To je bilo prije youtuba, podcasta i sličnoga. A Scott Hahn je imao jednu naviku da kada kaže ‘Bog‘ da odmah doda nastavak ‘naš Otac‘ – ‘Bog, naš Otac‘. I tako je već na početku te emisije rekao ‘Bog, naš Otac‘, na što se dogodilo nešto iznenađujuće: njegov sugovornik je lupio šakom o stol i viknuo: ‘Bogohuljenje!‘, te nastavio dalje prijeteći: ‘Bog nije otac! I ako još jednom čujem ovu
hulu ja ću se ustati i otići‘. Svi su ostali zatečeni ovim ispadom, nisu znali kako reagirati u tom trenutku, šutke su pristali na ultimatum i emisija je nastavila dalje. No kada ti je nešto navika, ne možeš ju samo tako na prepad iskorijeniti, i tako je taj naš bibličar nakon nekog vremena opet upotrijebio izraz ‘Bog, naš otac‘ na što se njegov sugovornik ljutito ustao i rekao: ‘Ja sam vas upozorio da takve hule neću slušati. Doviđenja!‘ – I otišao je van! Ne znam je li se emisija nastavila, jer kada jedna osoba ode više nemamo dijalog nego monolog. No kaže Scott Hahn da je poslije, kada su odlazili doma, a bio je tamo s jednim prijateljem koji ga je pratio u radio postaju, da su samo sjeli u auto i 10 minuta šutjeli i gledali ispred sebe, dok konačno on nije rekao: ‘O moj Božje! Što mi kršćani imamo, a nismo svjesni.‘  Koliko toga uzimamo zdravo za gotovo i ostavljamo po strani u svome životu? Koji je bio problem ovog muslimana, zašto je tako burno reagirao? Njemu je bilo
nepojmljivo da Bog, koji je savršen, uzvišen, svet, velik, moćan… može imati ikakve veze s nama ljudima, a kamoli rodbinske veze, a još manje da on može biti naš otac. Jer bio je svjestan, kao i svatko od nas, koliko smo mi ljudi slabi, grešni, pokvareni… “I ako kažemo da je Bog naš otac, onda tvrdimo da je i on dijelom takav”, to je možda bila njegova logika. I zato je taj govor o Bogu Ocu shvatio kao bogohuljenje, kao vrijeđanje Boga. Moramo priznati da ima neke logike u tome, ali mi kršćani, zahvaljujući evanđelju znamo koliko je to pogrešno razmišljanje!”, rekao je.

Krštenjem postajemo Božja djeca

“Znate li da izvan kršćanstva ne postoji govor o tome da je Bog otac, a da smo mi djeca Božja? Božjim djetetom se postaje krštenjem i jedino su kršćani Božja djeca. Kada smo se rodili nismo bili Božja djeca, krštenje je kao jedan proces posvajanja u kojem nas Bog prima u svoju obitelj. Bog voli svakog čovjeka, da se razumijemo, ali nisu svi Božja djeca, već samo ljubljena stvorenja. No nemojmo pomisliti da je ovo sada neki govor mržnje ili uznosenje kršćana, jer i u drugim religijama nitko neće za sebe reći da je Božje dijete, dapače, vidjeli smo da u nekim dijelovima svijeta ako kažeš da je Bog Otac, možemo izazvati vrlo burne reakcije.”

Roditeljska ljubav je neraskidiva

Župnik Župe Presvetog Trojstva vlč. Tomislav Šagud kazao je da je Bog otac, a mi Božja djeca je jedna od središnjih tema Isusova propovijedanja i ta činjenica mijenja sve! “Sada još uvijek ne možete pojmiti, ali jednoga dana kada dobijete svoje dijete, voljet ćete ga od onoga trenutka kada saznate da ste roditelji. Prije nego li to dijete išta učini, dobro ili loše, prije nego li bude poslušno i počne dobivati dobre ocijene, prije nego li se prvi puta nasmije, vi ćete ga voljeti i nećete moći niti zamisliti što bi to dijete jednoga dana moralo napraviti da biste mu vi potpuno okrenuli leđa i zauvijek ga prekrižili. To je prirodna roditeljska ljubav. A ako mi, ljudi, slabi i grešni, kakvi jesmo, smo sposobni za takvu ljubav i takvu vjernost prema nekome, za što je sve tek onda Bog
sposoban? Bog preko proroka Izaije govori: Može li žena zaboravit’ svoje dojenče, ne imat’ sućuti za čedo utrobe svoje? Pa kad bi koja i zaboravila, tebe ja zaboraviti neću. (Iz 49,15). Da, ljudi ima svakakvih, pa i takvih da vlastito dijete odbaci, ali Bog nije čovjek, on ostaje uz nas.”

Dodao je kako je naslov ove teme je jedno pitanje: “Tko sam ja!” – a odgovor je – “Božje dijete”. “I to mijenja sve. Zašto? Jer ako sam sâm na ovome svijetu, ako sam siroče, onda sve ovisi o
meni. Onda se moram grčevito truditi i tjeskobno brinuti što će biti sutra, hoću li uspjeti, hoće li me prihvatiti, hoće li me netko voljeti ili ću ostati sam? No ako je Bog otac, onda mogu živjeti opušteno, jer bez obzira uspio ili neuspio neki moj projekt, on me prihvaća, on me ljubi. Ja vrijedim ne zato što sam nešto dobro učinio u životu, nego jer je Bog nešto dobro učinio za mene – umro je na križu da bih ja mogao postati član njegove obitelji. Bez obzira na moje rezultatu u školi, inteligenciju, sportske uspjehe, izgled tijela, smisao za humor i sve ostalo što toliko mjerimo, a to je toliko nebitno… ja vrijedim jer me Bog ljubi, bezuvjetno sam ljubljen. Stoga mogu odahnuti i prestat živjeti s grčem u želucu razmišljajući jesam li nešto krivo rekao, što sada ta osoba misli o meni, što ako dobijem jedinicu iz testa ili što ako me nitko nikada neće htjeti? Kada osjetimo tu Božju ljubav, sve drugo postaje sporedno.”

Kriza neljubljenosti

Istaknuo je da mnogi, mnogi za ovo ne znaju i život im se umjesto radosti pretvara u tragediju. “Koliko sam samo puta čuo riječi: ‘Rezala sam se/samoozljeđivala sam se‘, nakon kojih slijede uvijek iste tri rečenice: ‘Mene nitko nikada neće voljeti, jer ja nisam vrijedna ljubavi. Moj život nema smisla. Svima bi bilo bolje da mene nema.‘ Svaki puta gledam tu djecu od kojih 15 godina i mislim si: ‘Tko te je uspio uvjeriti u tu laž?‘ Znam odgovor na to pitanje: onaj prokletnik, lažac od početka i čovjekov neprijatelj. Ali, koliko god znam da su te riječi iluzija, patnju i bol koju ona čini je itekako stvarna.

Prije nekoliko godina izašla je studija u kojoj je sudjelovala skoro trećina zagrebačkih srednjoškolaca. Studija kaže da je čak 15% srednjoškolaca ozbiljno razmišljalo da si oduzme život, a 4,5% ih je to i pokušalo. 1 Petnaest posto je 3 do 4 učenika u svakom razredu! Znate li da je suicid drugi po redu uzrok smrti kod mladih ljudi, prvi su prometne nesreće. Mislio sam da će mnogi reagirati na ove studije. No, nažalost, to se nije dogodilo. Koliko se samo svi angažiramo kada se nađe neko bolesno dijete pa skupljamo novac za neko eksperimentalno liječenje… Na svako takvo dijete postoji puno, puno više onih koji su tjelesno zdravi, ali im je srce slomljeno, jer misle da nisu ljubljeni. A lijek postoji i potpuno je besplatan! Božja ljubav!”

Potreba za tuđim odobravanjem

Govoreći o istraživanju koje je netom prije spomenuo istaknuo je da ako se i ne ubrajamo u ovih 15%, siguran je svatko od nas patio određeni dio života je osjećao da nije voljen. “Ja dok sam bio osnovna i srednja škola, prije nego li sam se obratio, nisam znao ovo, nisam znao tko sam ja i koje je moje mjesto ovdje na zemlji. Stalno sam bio u nekakvom traženju i to mi je uzrokovalo mnoge patnje. Nisam znao da sam Božje dijete, a u sebi sam osjećao snažnu potrebu da budem prihvaćen, da budem ljubljen. Svi osjećamo u sebi tu potrebu. Isprva tražimo ispunjenje te potrebe u svojoj
obitelji, a kada lagano krene pubertet, koliko god imali divne roditelje, krećemo tražiti tu potvrdu od svojih vršnjaka. Još više ćemo se truditi da se svidimo drugima ako smo rođeni u obitelji koja je imala određen probleme, gdje brak roditelja nije bio skladan, ili je netko od roditelja bio odsutan, nasilan, rob ovisnosti…

Meni je bilo jako stalo do toga da me drugi prihvate, previše mi je bilo stalo do toga. Stalno sam se pitao kako to postići, što trebam raditi, kakav identitet trebam izgraditi da bi me drugi prihvaćali? Stoga sam skovao jedan moto koji je opisivao tko sam ja tj. tko želim postati – želim biti ‘normalan‘. Htio sam biti poput drugih kako bih bio prihvaćen. Počeo sam promatrati kako se drugi ljudi ponašaju te sam ih krenuo kopirati – u ponašanju, govorenju, oblačenju, stavovima… Tražio sam nekoga koga sam smatrao ‘uspješnim‘ i ‘prihvaćenim‘ i onda bih krenuo kopirati tu osobu. To je bila vrlo loša odluka? Zašto? Jer i najbolja kopija ostaje samo kopija. Nitko od nas nije stvoren da bude kopija, svatko je original – poseban, neponovljiv i jedinstven. Mi jesmo Božja djeca, ali nismo nekakvi klonovi, nego svatko od nas je stvoren drukčiji, jedinstven i neponovljiv.

Bl. Karlo Acutis je rekao: ‘Svi se rađaju kao originali, ali mnogi umiru kao kopije‘. Umjesto da kopiramo druge, probajmo naći svoj pravi ja. Mi nismo na zemlju stavljeni nego poslani. Bog od nas nešto očekuje. On nas šalje i nešto treba od nas. Tek kada prihvatimo da je naš identitet u Bogu tek tada ćemo živjeti slobodno. Smijemo učiti od drugih, ali svoj pravi ja ćemo naći tek kada shvatimo da smo Božja djeca. Jer tada kreće prava sloboda.”

Sloboda Božjeg djeteta

“Kada sam shvatio sam Božje ljubljeno dijete, ne samo shvatio pameću nego kada sam pustio da ta činjenica promijeni moje srce, moje emocije, moju prošlost, moj život, moje odnose, kada sam doživio da me Bog ljubi, da me grli i da je sretan što postojim… prestao sam se brinuti što će drugi o meni misliti, hoće li me prihvatiti, hoću li ja uspjeti… Ja znam tko sam, znam da sam od Boga prihvaćen i ljubljen i ako netko to ne zna cijeniti, ja tu osobu ne trebam u svome životu. Tu sam stekao pravu slobodu da napokon budem, onakav kako osjećam duboko u sebi da me Bog stvorio i da me Bog želi.

To je ono što donosi moj identitet Božjeg djeteta – bezuvjetnu prihvaćenost i slobodu da bez straha i tjeskobe živimo ono za što nas je Bog stvorio. Ali nije dovoljno čuti ovo predavanje gdje netko objašnjava tko sam i što sam – to trebamo doživjeti. Doživjeti u susretu s Isusom u molitvi, na misi, na klanjanju, u čitanju Svetog pisma, ali i u susretu s drugim ljudima koje mi je Bog poslao u život da me preko njih ljubi i prihvaća.”