Prof. dr. sc. Garmaz, osim što je istaknuta znanstvenica, na području Splitsko – makarske nadbiskupije već godinama inicira kreativne projekte cjeloživotnog obrazovanja koje pohađaju stručnjaci raznih profesija iz Hrvatske, BiH, Austrije i Njemačke. Njezina ljubav prema Bogu i čovjeku, teologiji, vjeronauku i entuzijazam za kvalitetnom evangelizacijom daleko je prepoznato i nadahnuće je mnogima u Crkvi i zvan nje. Tijekom jednog od njezinih seminara za HKM smo razgovarali o vjeronauku u školama, kritičkom mišljenju kao alternativnom predmetu, o novim metodama u nastavi poput TCI metode i kršćanske geštalt pedagogije te o budućnosti vjeronauka. Na TCI seminaru uvjerili smo se da rad i pristup prof. dr. sc. Garmaz otvara sasvim novo poglavlje u katehetici, otvara i nove prozore u Crkvi, a susret s ovom toplom, jednostavnom i mudrom znanstvenicom ostavlja za sobom trag vjere i miris proljeća.

Duže vrijeme se glasno propituje potreba vjeronauka u školama, pobornike i protivnike nalazimo u Crkvi i izvan Crkve. No, slušajući i čitajući rasprave o “izbacivanju” vjeronauka iz škole, teško se oteti dojmu da malo tko razumije što djeca dobivaju pohađajući nastavu vjeronauka?

Čovjek je religiozno biće i vrlo rano se pita se o izvoru i smislu života. Jedno od prvih dječjih pitanje je – zašto? Polaskom u školu djeca se pitaju o svijetu; tragaju za odgovornom na pitanja odakle i zašto je nešto tako kako jest. Budući da je osoba, u svakom se čovjeku nalazi klica religioznosti koja ga nuka da traži odgovore na pitanje o smislu i svrsi života. U školskom vjeronauku Crkva želi upoznati djecu koja to žele s porukom Isusa Krista o najdubljem smislu čovjekova života i svijeta. Vjeronauk pomaže učenicima da prevladaju individualizam i odupru se potrošačkom mentalitetu te da zrelije osmisle i ostvare svoj život u obitelji i društvu. K tome, Europa, i u njoj naša domovina Hrvatska, su toliko obilježene kršćanstvom da bez kršćanstva ne možemo razumjeti današnjicu, ne možemo razumjeti ni književnost, filozofiju, povijest. Kad bismo izbacili kršćanstvo iz zavičajne, kulturne, materijalne i nematerijalne baštine, djeca bi bila zakinuta, malo bi toga ostalo što čini identitet našeg naroda. Utoliko, radi se o općoj kulturi naroda i civilizacije koju je potrebno razumjeti i poznavati da bismo razumjeli današnje vrijeme, poklad vjere, vlastiti identitet i identitet naroda i civilizacije.

Zašto je važno održavati nastavu konfesionalnog vjeronauka i je li nužno da se ona održava u školi?

Vjeronauk je prvenstveno vrijednosni predmet. Putem ispravne slike koju pruža o Bogu i čovjeku, školski vjeronauk omogućuje spoznavanje, čuvanje i razvijanje vlastitog te upoznavanje, poštivanje i čuvanje tuđeg vjerskog, kulturnog i nacionalnog identiteta. To pitanje ulazi u sve sfere čovjeka, naroda i opstanka čovječanstva na svijetu. Posljednjih 30 godina odlučivali smo se hoće li vjeronauk u školi biti konfesionalan i izgleda da smo jako dobro odlučili. Naime, već dvadesetak godina u istraživanjima se pokazuje da kvalitetan i vrijednosno usmjeren vjeronauk treba biti konfesionalan. Veliki istraživači vjeronaučne nastave koji su cijeli svoj život tome posvetili, kao profesor Rudolf Englert iz Essena došli su do toga da je izuzetno bitno djeci pomoći da zauzmu vlastiti stav, da je jako važno da je vjeronauk konfesionalan, da vjeroučitelji budu oni koji stoje iza svojih stavova koji životom svjedoče vjeru i uvjereno govore o onome što naučavaju, praktički – da govore iz svoga iskustva i da preko njihovog iskustva djeca dolaze do poklada vjere i stava u vjeri.

Škola je prostor odgoja i obrazovanja. Ako područje oblikovanja čovjekove duhovne dimenzije ostavimo slobodnim, ako škola ne ponudi smjernice o odgoju, o kvalitetnom životu i suživotu, ako ne pomogne djeci otkriti i afirmirati njihovu religioznu dimenziju i poštivati tuđu, škola neće uspjeti odgojiti cjelovite ljude. Naprotiv, školskim vjeronaukom, škola oblikujući osobnost, odgajajući za kršćanske i općeljudske vrednote omogućuje odgoj za suživot, interdisciplinarni dijalog i time pomaže učenicima o temeljnim ljudskim pitanjima zauzeti svoj, kritički, stav. U poruci hrvatskih biskupa iz 2000. godine lijepo je rečeno da “školski vjeronauk tumači u duhu kršćanske poruke i tradicije temeljne vrijednosti naše kulture i civilizacije kao što su ljudska prava, sloboda, autonomija i dostojanstvo osobe, koje su zajedničke današnjim europskim narodima i zemljama”. Iz svih tih razloga konfesionalnom je vjeronauku mjesto u odgojno-obrazovnom sustavu naše škole, kao što je to u većini europskih zemalja.

Jesu li Kritičko mišljenje i slične predlagane alternative doista alternativni predmeti vjeronauku?

Predmet koji se predlaže kao alternativa i nazivao bi se Kritičkim mišljenjem svojim nedorečenim nazivom na svojevrstan način vrijeđa sve ostale predmete u školi, a ne samo Katolički vjeronauk. Zamislimo Povijest, Filozofiju ili Etiku, pa čak i Matematiku bez kritičkog mišljenja. Mislim da se radi o jednoj nespretnoj formulaciji, ne samo naziva nego i alternative. Dobro je djeci ponuditi predmet koji bi pohađali oni koji se ne vide u konfesionalnom vjeronauku, bilo u katoličkom ili nekom drugom. Potrebno je ponuditi predmet za svu djecu koja se osjećaju indiferentnima prema vjeri ili njihovi roditelji žele da uče o nečemu drugom. Bilo bi dobro da to bude predmet o općeljudskim vrednotama i stavovima. Nešto slično maloj etici koja bi odgojila humanog čovjeka za sućut i inkluzivne poglede na život. Predmet koji bi odgajao ljude da dobro žive u zajednici i sami sa sobom. Ali taj predmet ne bi bio alternativa već dodatak za djecu koja se ne vide u konfesionalnom vjeronauku.

prof. Jadranka Garmaz i s. Benedikta Nina Krapić / Foto: fra Ante Vučković

Kritičko mišljenje je sastavni dio vjeronauka?

Vjeronauk upravo i počiva na kritičkom mišljenju, želi djecu odgojiti upravo da misle svojom glavom, da znaju obrazložiti, razloge nade koja je u nama, da znaju obrazložiti svoje stavove, formulirati svoje mišljenje, objasniti što vjeruju i zašto baš u to i tome vjeruju. Vjeronauk uči djecu ispravno formirati savjest i izgraditi vlastiti stav. To znači da im kako dijaloškim metodama tako i sadržajima omogućuje da se znaju kritički postaviti prema pitanjima o smislu života i svega što ih okružuje. Vjeronauk želi oblikovati pojedince u cjelovite osobe koje znaju razlikovati dobro od zla, izabrati istinu, zauzeti se za sebe, donijeti slobodnu i odgovornu odluku, ući u plodan dijalog s drugima. Da bi se to moglo vjeronauk sukladno sa psihološkim razvojem učenika, pomaže u formiranju identiteta pomažući učenicima da postanu moralne osobe koje znaju živjeti dobro i kvalitetno kao cjelovite osobe u dijalogu i komunikaciji s drugima, napose s Bogom. Pozivajući se na čovjekov odnos prema Bogu i na sliku čovjeka koji je stvoren na sliku Božju, vjeronauk uči djecu pristupiti svakome čovjeku i stvorenju sa strahopoštovanjem jer njeguje vertikalu prema Bogu, kao početku i počelu svega.

Vjeronauk u školi je često predmet naslovnica, javnih rasprava i slično, najčešće se vjeronauku u školi spočitavalo da nema alternativu, a istovremeno nema govora o drugim predmetima koje školarci slušaju u grupama ili kao izborne. Takvim natpisima ostavlja se dojam da se djeca izdvajaju odlukom vjeroučitelja koji se onda i na osobnoj razini oštro osuđuju, no znamo da je raspored sati interna odluka svake škole?

Vjeronauk je izborni predmet koji jednom kad se odabere postaje obaveza; ulazi u plan i program škole kao i svi drugi predmeti koji su obavezni. To znači da njemu ne pripada mjesto na početku niti na kraju sata, nego ono mjesto koje ga dopadne, kao i ostale predmete. Do sada se često događalo da bude na početku ili na kraju kako bi djeca koja ne idu na vjeronauk mogla imati mogućnost da prije ili kasnije dođu u školu, gdje toga nije bilo knjižnice bi se organizirale da osmisle program za djecu koja ga ne pohađaju. Ponekad bi i djeca koja nisu upisala vjeronauk zatražila da ostanu na nastavi, pa na tom području imamo vrlo lijepih primjera suradnje i otvorenosti vjeroučitelja, djece i roditelja.

Uz ovakve polemike i prozivke posao vjeroučitelja može i na osobnoj razini biti vrlo zahtjevan?

Vjeroučitelji su zaposlenici kao i drugi koji rade u razredima, posao pedagoga i odgajatelja vrlo je zahtjevan. To ne mogu svi voljeti, to je poziv. Uz to kod vjeroučitelja se pretpostavlja da i sam njeguje religioznu dimenziju. To znači da je čovjek molitve, kontemplacije, da radi na sebi i svojim sposobnostima dijaloga s Bogom i ljudima. Iz takve osobnosti, vjeroučitelj, svjestan važnosti kršćanskog odgoja za dobar život svima, zauzima se da i djecu potakne da shvate i prihvate, da i sami njeguju kršćanske i općeljudske vrednote u osobnom životu i društvu. No, u današnjem životnom okruženju, to nije lako. Mi živimo u post – postmodernističkom društvu u kojem kao da ne postoji jasna istina, u kojem vladaju male rascjepkane priče, širi se relativizam. Ideologija relativizma nam nameće da moramo jedni prema drugima biti vrlo otvoreni i transparentni, a u isti mah savjetuje da ne izlazimo previše sa svojim stavovima i Istinom da ne bismo možda nekoga tako diskriminirali u njegovim stavovima. To je diktatura relativizma i u takvom vremenu je teško njegovati osobni stav i svjedočanstvo života, živjeti vjeru u Isusa Krista, kao svoju istinu za koju znaš da je nosiva, za koju živiš, koju nosiš i prenosiš drugima. Utoliko, vjeroučiteljima je s jedne strane teško svjedočiti, zauzeti i pokazati kršćanski stav. Oni jasno znaju da je odgovor na sva pitanja ovoga života u Isusu Kristu, u njegovom Putu ljubavi, milosrđa i praštanja za svakog čovjeka, da je on ta Istina koju čovjek traži, da je on Put i ono za čim srce čovječje žudi. Često je vjeroučitelj i neprihvaćen i ostavljen postrance, a s druge strane gori ta njegova svijeća vjere i nitko je ne može ugasiti. Vjeroučitelji trebaju raditi na svom profilu odgajatelja, voditelja , edukatora koji poučava integrativno, koji ujedinjujući um, srce i psihomotorno područje, omogućuje djeci da se uz pomoć kršćanskih vrednota oblikuju u cjelovite osobe, dobre ljude, koji su sposobni živjet zajedno. Trebaju i učiti od djece, kolektiva, škole i drugih kako se može lijepo živjeti zajedno, kako se može biti kršćanin u današnjim okvirima.

Mora li u pozadini izvođenja nastave biti duboki odnos s Bogom?

Temelj za izvođenje nastave vjeronauka nalazi se u zreloj kršćanskoj osobnosti vjeroučitelja. Odlučujuće je koliko učitelji žive svoj kršćanski identitet, koliko se napajaju, koliko su podigli bedeme i optočili zidine kršćanskom vjerom, svakodnevnom molitvom, čitanjem liturgijskih čitanja, svakodnevnim čitanjem Svetog pisma. Ako se tako hrane i ako su to blokovi od kojih se grade zidine vlastite osobnosti onda neće biti problema, tada se to zvanje ne doživljava ne teškim nego privilegiranim.

Zašto se uz vjeronauk odvija i župna kateheza?

Školski vjeronauk je u svojim ciljevima, ciljanoj skupini, sadržaju, metodi i mjestu izvođenja, različit od župne kateheze. Vjeronauk u školi je otvoren svima koji žele upoznati sadržaje kršćanske vjere bez obzira žele li prakticirati vjeru i biti članovi Crkve. On je interdisciplinaran, ekumenski otvoren, dijaloški usmjeren i smjera integraciji , odgoju za vrijednosti koje su općeljudske i kršćanske. U župnoj katehezi riječ je o djeci, mladima ili odraslima koji žele postati članovi vjerske zajednice, primiti sakramente i prakticirati vjeru uključujući se u apostolat Crkve, angažmanom u zajednici. Župna kateheza je nadopuna školskom vjeronauku jer cjelovito, holistički formira osobu za nasljedovanje Isusa Krista, za odgoj prema evanđeoskim vrednotama i svjedočenje Krista u svijetu.

Vjeronauk u školi vrlo otvoreno daje svima priliku da sudjeluju u ljepoti poklada vjere koja se onda može interpretirati na različite načine; bilo da se u nju ulazi umjetnošću, književnošću ili bilo kojim drugim načinom posredovanja kao npr. pjesmom, foto-govorom, filmom, svime što nosi u sebi dubine smisla, odnosa, interpretira ljepote i teškoće života. Za sve pukotine koje učenici u životu doživljavaju mogu pronaći rješenje u kršćanskoj vjeri, na vjeronauku mogu izgraditi stavove koji su nosivi i onda kad je možda sve polomljeno.

Kako povezanost vjeroučitelja, njihova umreženost i dobri odnosi utječu na njihov rad?

Za razliku od svih drugih zanimanja u školi, vjeroučitelji ipak imaju jedan svoj Ured, Katehetski ured u biskupiji ili nadbiskupiji. Taj ured ima zadaću da se brine o njihovim kvalitetama, osobnim i profesionalnim resursima i kompetencijama, da ih potiče ih na cjeloživotno učenje, poziva na duhovne obnove, organizira izlete, njeguje dijalog te da zajedno razlučuju u kojem smjeru se ta profesija može razvijati i kako se njihov suživot može poboljšati. Vjeroučitelje podupire i Katolički bogoslovni fakultet, bilo u Zagrebu, Splitu ili Đakovu. Svi fakulteti pružaju podršku bivšim studentima, posebice onima koji su aktivni kao vjeroučitelji. Profesori koji su im predavali na fakultetu i dalje predaju na skupovima, organiziraju izlete i slično, tako da se trajno brinu za svoje studente, na raspolaganju su kao ispovjednici i duhovnici. To je s jedne strane teška struka koja nije jednostavna u današnjem vremenu, a s druge strane ipak postoji jedna velika potpora unutar Katoličke Crkve za vjeroučitelje. Osim toga, izuzetno je bitno da se vjeroučitelji međusobno podržavaju, umrežavaju i stvaraju grupe potpore bilo osobne ili profesionalne. Njegujući međusobno dobre odnose oni postaju jači, otporniji na stres i kompetentniji i zadovoljniji u svome radu i poslanju.

Ima li prostora za jačanje zajedništva?

Nakon što pođu na svoje radno mjesto postoje mnoge mogućnosti umrežavanja. Od kolektiva u školi gdje postoji nekoliko vjeroučitelja, umrežavanje nekoliko škola na području stručnih vijeća, dekanata, župa. Ta inicijativa spada na vjeroučitelje i na to koliko su oni svjesni da im je potrebna podrška i potpora. Umrežavanje počne dijeljenjem materijala za nastavu, a onda to prijeđe u redovite formativne susrete koji pomažu osobi profesionalno i osobno. Jednu takvu podršku smo na KBF-u u Splitu potaknuli 2015. godine; zahvalni i potaknuti sjajnim radom naših mentora u radu sa studentima odlučili smo pojačati podršku i organizirali smo cjeloživotno učenje, nekoliko raznih tečajeva. Neki od njih su kršćanska geštalt pedagogija, a drugi je TCI.

Što je kršćanska geštalt pedagogija?

Kršćanska geštalt pedagogija je dvogodišnji program cjeloživotnog učenja koji smjera izgradnji osobnih, društvenih i odgojnih kompetencija polaznika s ciljem integracije kognitivnih uvida s emocijama, integracijom vjere i života, tijela i duha. Taj program je bio odgovor na zahtjeve vjeroučitelja koji su izrazili da im je potreban holistički pristup vjeri, budući da su na fakultetu dobili dosta sadržajnog znanja a na terenu, u školama, im je potreban bolji spoj između tijela i duha, između emocija i kognicije. Htjeli su integrativno raditi s kršćanskom baštinom i pričama iz Biblije i to se pokazalo jako dobro! Katedra religiozne pedagogije i katehetike u suradnji s Katedrom Svetog pisma Starog Zavjeta organizirala je dva tečaja, svaki u trajanju od dvije godine. Paralelno smo organizirali međunarodni tečaj s međunarodnim Ruth Cohn Institutom u Berlinu koji se nastavio do danas, a to je TCI seminar – seminar iz Interakcije usmjeren na temu.

Vaši TCI seminari koji se održavaju na splitskom KBF-u su u prethodnih osam godina postali poznati među vjeroučiteljima i sveučilišnim profesorima diljem Hrvatske. Tko ih pohađa?

TCI se održava jednom u godini, pet dana, u grupi od 20-ak ljudi. Veliki broj polaznika su vjeroučitelji, ali imamo svih drugih struka. Polaznici osjete potrebu da jednom godišnje uče još više o sebi, svojim kompetencijama, o radu u razredu, o vođenju razreda, o komunikaciji s kolegama i razne druge osobne, metodičke i druge teme koje TCI nudi.

TCI seminar 2022 / Foto: Privatni album

Na TCI-u smo mogli vidjeti više sveučilišnih profesora KBF-a u Splitu. S ostalim polaznicima i oni se usavršavaju u radu?

Sveučilišni nastavnici KBF-a su izabrali taj program kao jedno od didaktičkog i metodičkog osposobljavanja svojih nastavnika jer se tijekom godine iskristaliziralo da klasična predavačka nastava u humanističkim znanostima više nije zadovoljavajuća za naše studente. Studenti žele puno više interakcije, više pitanja, odgovora, rada u grupi, metodičkih intervencija koje ih potiču da stvaralački uče. U Splitu je već nekoliko profesora prošlo kroz edukaciju.

Promatrajući radne grupe na TCI-u, dojmljiva je suradnja sveučilišnih profesora, vjeroučitelja, čitave lepeze različitih struka polaznika, od liječnika do pravnika. Što oni dobivaju na TCI-u?

Ovdje se ne radi samo o metodi, radi se o konceptu, jer TCI uključuje vrednote i stavove koji su jako bliski kršćanstvu. Profesori u njemu nalaze ne samo mjesto gdje će učiti, nego i mjesto gdje će se susresti, imati zajednicu podrške i mjesto za učenje kompetencije vođenja razreda i grupe. Netko je rekao da se prilikom TCI-a osjeća kao da mu je to i terapeutska zajednica. I zaista, s obzirom na temu seminara, osobe imaju priliku izraditi vlastite hodograme u nekim aktivnostima, dobiti odgovore na pitanja o razrješavanju neke krize, konflikta ili u slučaju osobnih poteškoća dobiju povratni odgovor od zajednice, introspekciju i alate da se nose s problemima, nauče nešto novo i krenu ojačani u školu ili na fakultet. Sve više nam se javljaju mladi koji rade u udrugama ili zajednicama, a kojima je potrebno pružiti alat za rad, zajedništvo i podršku.

Odakle motivacija profesora KBF-a u Splitu da se pobrinu za usavršavanje tako širokog kruga ljudi?

Mislim da je to uloga svih fakulteta, osobito KBF-a; njegovati i razvijati razne programe kao podršku ljudima na terenu, osobito vjeroučiteljima, ali i svim drugim strukama. To je posao koji naši svećenici već rade, ali se jako slabo vidi jer nije prezentiran, nije na plakatima. No, svakodnevno cijela vojska ljudi ostavlja svoje poslove na fakultetu i drugim mjestima da bi stajala na raspolaganju – čeka u ispovjedaonici, govornicama, priprema homilije i sudjeluju u pripremama za druge sakramente. To je blagoslov za ljude i dok budemo imali takve ljude na raspolaganju možemo se smatrati sigurnim društvom koje počiva na duhovnoj snazi tih velikih ljudi koji su se opredijelili za svjedočenje Boga svime onime što jesu. Dok imamo naše redovnice koje svijetle kao male svjetiljke na koje nailazimo na životnom putu, do tada ćemo moći računati na dobru duhovnu podršku.

Što vam svjedoče profesori, pomaže li im TCI u nastavi?

Već nakon prvog seminara 2015. godine se pokazalo da TCI pomaže u nastavi vjeronauka i visokoškolskoj nastavi. Osobno sam to iskustvo imala već 1999. godine na studiju u Innsbrucku u Austriji, ondje sam studirala Religioznu pedagogiju i katehetiku, kod profesora Matthiasa Scharera. On je već tada bio licencirani voditelj TCI-a. Nastavu je oblikovao tako da je ona bila humana, ugodna, lijepa, a s druge strane vrlo intenzivna, bogata sadržajem i ispitnom literaturom. Počinjali bismo četvrtkom, završavali nedjeljom i čudili se kako možemo intenzivno raditi, a da nam je rad ugodan i lagan. Poslije sam upoznala i komunikativnu teologiju kao neku teologije koja polazi od kršćanske antropologije i Objave, radi čega njeguje upravo dobre odnose i dobru komunikaciju među različitim staležima i grupama. Temelji se na Rahnerovoj teologiji anonimnih kršćana, na tezi da se svakom čovjeku objavljuje Bog, da uvijek možemo učiti jedan od drugoga jer je svaki čovjek stvoren na sliku Božju i po tome jednako vrijedan. U kršćanstvu komunikativna teologija polazi od toga da je sakrament krštenja polazna točka svakog dijaloga i poslanja. Tako je interakcija usmjerena na temu postala metoda komunikativne teologije jer njeguje postulate i aksiome koji se uklapaju u teološki svijet istraživanja, a svojim pomoćnim pravilima, bitnim elementima, utječe na tijek rada, na dinamički balans istraživanja i međusobnog obogaćivanja interdisciplinarnim pristupom.

Polaznici TCI seminara s voditeljima, 2022. / Foto: fra Ante Vučković

Kako prenijeti Vaše iskustvo, učiniti da nastava bude ugodna i lagana?

Najveći dio visokoškolske nastave je predavački, a mali komadić se odnosi na tzv. otvorenu ili projektu, interaktivnu ili grupnu nastavu. Taj predavački dio bi se morao svesti na neku razumnu mjeru. Čovjek može 15 minuta pratiti predavanje, a onda treba učiti na druge načine: istraživački, u grupama, u interakciji. TCI nam pomaže da ujednačeno I balansirano podučavamo i učimo. TCI počiva na samo četiri elementa koja smatra da su izuzetno bitno u svakoj vrsti učenja i poučavanja; prvi element je „JA“ ,odnosno osoba sa svim svojim osobitostima. Drugi element je „MI“, primjerice određena razredna zajednica. To je važan element jer, primjerice, 5. a razred se jako razlikuje od 5. b razreda. „MI“ se stvara od onih puno „JA“, pojedinaca koji grade dinamiku grupe. „MI“ određuje način učenja i vrstu komunikacije. Treći element je „ONO“, element propisanog sadržaja, to je predmet koji se uči bilo da je to hrvatski, matematika ili nešto drugo. Na koncu, četvrti element je „GLOBE“ ili kontekst. Radi se o kontekstu u kojem se odvija nastava. Neće biti isto održavate li nastavu u školi u kojoj vlada red i disciplina ili u školi u kojoj je buka i prevladavaju loši odnosi. Razlika je radite li u školi gdje su profesori zadovoljni statusom i plaćom ili pak nisu. Važno je i je li vjeronauk prvi ili zadnji sat ili ako je nakon vjeronauka test iz matematike. Utemeljiteljica TCI – a, Ruth Cohn je rekla: „Tko ne poznaje kontekst – kontekst ga proždre“, i to je istina. Tko nije svjestan konteksta na satu, sat mu propadne. Ni na jedan od tih elemenata se kod vođenja razreda ili drugih grupa ne smije paziti previše, ali nijedan se ne smije izostaviti.

Zvuči idealno, no može li se TCI provoditi i u razredima u kojima nema interesa za gradivo i gdje nema discipline?

U TCI-u vrijedi pravilo da smetnje uzimaju prednost. Mi učitelji se svi bojimo prekida nastave, buke i galame u razredu, mislimo da sadržaj i predmet treba ići kao na traci, a svako malo se dogodi neka smetnja. TCI nas uči da smetnje (uz)imaju prednost i da su zapravo smetnje tema koja se događa, smetnje su ono što potiče živo učenje. Ako učenici nešto traže, žele, pitaju, to znači da je njihova tema uzela maha, a ne učiteljska ili vjeroučiteljska. To nam govori da tema s kojim smo započeli nije dotakla njihove glave i njihova srca, nemaju za nju interesa. No, ako uzimamo u obzir spomenuta četiri elementa i smetnje koje se događaju i integriramo ih u nastavu, imat ćemo tzv. živo učenje.

Što je “živo učenje”?

Učenje koje oživljuje čovjeka, budi mu srce, kosti, misli i on onda ostavlja sve i uključuje se u raspravu jer mu se rasprava čini važnom i životnom. Takav bi trebao biti svaki sat u svakom predmetu, a posebice sat vjeronauka. Što će nam vjera ako je ona samo neki sadržaj koji odgovara na pitanja koja nitko ne postavlja? To onda više nije vjera nego ideologija ili manifest. Mi želimo da se učenici bave temama koje su njima važne, da naprave živu interakciju s onime što je poklad vjere i povežu to s predviđenim sadržajem, stvarajući svoju životnu priču, pripremajući se zauzeti smjer, izgraditi stav i poći svojim putem u život. Na taj će način, uz pomoć živog učenja, oni pronaći svoju životnu stazu i put kojim im je ići. Kako Gustav Krklec u pjesmi Srebrna cesta reče: „(…) izađi u noć… idi… Divlje ruže opijat će te putem. Trn će cvasti, otvorit oči lopoču na vodi. Izađi… idi… srebrn plašt će pasti dalekom cestom, kud te srce vodi.“

Iz našeg razgovora jasno je da se vjeroučitelji moraju stalno usavršavati, osluškivati učenike i kontekst, no kako da se vjeronauk u današnjem svijetu ne svede na puko učenje o religiji?

Vjeronauk mora biti relevantan za one koji na njemu sudjeluju, za učenike. Mora odgovarati na važna pitanja, tako je na ovo pitanje prije dvadesetak godina pokušao odgovoriti prof. Rudolf Englert iz Essena. Vjeronauk će biti relevantan dok se bude doticao pitanja života, smisla, čovjeka, odnosa, dok bude njegovao evanđeoski sustav vrednota, učio ljude krepostima, davao smjernice za život po vjeri, dok ima kršćanski identitet i promiče stav i vrijednosti kršćana, dok vjeroučitelji budu vjerovali u Boga i oni sami (p)ostanu svjedoci vjere, do tada će imati smisla.

Kakav vjeronauk priželjkujete?

Vjeronauk u kojem će se njegovati lijepe riječi i kvalitetna komunikacija, koji će u obzir uzimati učenike i poštivati učitelje, u kojem će se s pažnjom odnositi prema Riječi Božjoj. Vjeronauk u kojem će se sa strahopoštovanjem i radošću koristiti komadići vjerske tradicije i Biblije, a ipak se puno naučiti. Vjeronauk u kojem će se poticati razvoj svakog čovjeka, njegovog kritičkog stava, ali i njegovog stava velikodušnosti, ljubavi i milosrđa prema drugima. Nastava u kojoj će se njegovati dobrota i ljepota odnosa među učenicima, u kojoj će se tragati za istinom, ne samo teološkim sredstvima nego svim vrstama umjetnosti. Priželjkujem vjeronauk koji će formirati ljude koji su kreposni, koji njeguju stav poštovanja prema svemu živom što postoji i onom neživom ambijentu koji koriste. Predmet kojim će se odgajati dobri ljudi!