Đakovačko – osječka nadbiskupija prva je pokrenula pastoral osoba s invaliditetom. Vlč. Alojz Kovaček, povjerenik za pastoral osoba s invaliditetom i njihovih obitelji Đakovačko-osječke nadbiskupije, kaže da je nadbiskup Đuro Hranić ponosan na svoju biskupiju jer su najaktivniji. Naime, već se 21 godinu bave pastoralom osoba s invaliditetom. Prvi njegovi koraci i susreti sa takvim osobama bili su kroz zajednicu Vjera i Svjetlost. Kako je rekao vlč. Kovaček, u Hrvatskoj djeluje 31 zajednica, a od toga je 15 zajednica u Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji. Svjedoči kako je osobama s invaliditetom pristupio sa strahom, nije znao kako će raditi s njima, što će im reći. Priznaje kako je bilo riječi o kompleksima koje je imao u sebi, pitao se o smislu vlastitog postojanja. Kroz zajednicu i služenje misa za osobe s invaliditetom polako se oslobađao i kroz njihovu jednostavnost i otvorenost, shvatio da: “Takve osobe provociraju nas zdrave, imaju evanđeoski duh kojeg žive uz križ iz kojeg izvlače blagoslov za sebe i za one s kojima se susreću”.

Neki od ciljeva i zadaća povjerenstva koje djeluje u Đakovačkoj – osječkoj nadbiskupiji su da osobama s invaliditetom pomognu: da što lakše pronađu mjesta u župnoj, crkvenoj i društvenoj zajednici, a članovima obitelji pružati duhovnu podršku, nastoji se promicati osjetljivost crkvene i društvene sredine za specifične potrebe za osobe s invaliditetom te da one svojim doprinosom oplemene crkvenu i širu zajednicu. Želi se motivirati određeni broj župljana kroz niz seminara i pružati osnovne informacije o različitim vrstama invalidnosti te promicati dostojanstvo svake ljudske osobe i Božji pogled na čovjeka i razvijati svijest uzajamnog prihvaćanja raznolikosti.

Fra Ivan Marija Lotar, župnik župe sv. Antuna Padovanskog na Svetom Duhu, rekao je kako je organizirao molitveno-duhovni program za ljude s bilo kojim poteškoćama ili invaliditetom, a vrata na sv. Duhu svima su otvorena. Aktivno je 45 volontera koji su podijeljeni u tri skupine: Edukacijski rehabilitatori, pravnici, medicinski stručnjaci, psiholozi; roditelji koji imaju djecu s teškoćama ili s invaliditetom i entuzijasti – ljudi koji žele sv. Antunu vratiti zavjete. Zajedničko ime volontera je Antunovi ljiljani.  Osvrćući se na današnju svetkovinu sv. Franje, fra Ivan Lotar vidi malenost, jednostavnost i poniznost i to je ono što se iščitava iz susreta  osoba s teškoćama i s invaliditetom. “Prvi susret će biti 30. listopada, osmišljen je da bude interaktivno – anketarski gdje će se anketirati roditelje o dijagnozama i o situacijama s kojima se one nose kako bi se svaki sljedeći susret mogao poboljšati”, rekao je fra Ivan.

Vlč. Leonardo Šardi, povjerenik za pastoral osoba s invaliditetom i njihovih obitelji Varaždinske biskupije, rekao je da je u Varaždinskoj biskupiji osnovana zajednica Bartimej, nazvana po slijepoj osobi iz evanđelja. “Susret se odvija na tjednoj razini za ljude kojima je potrebna duhovna pastoralna skrb”, kaže. Ističe kako najviše radi s gluhim i gluho-slijepim osobama te je potrebno znanje znakovnog jezika. “Svaka biskupija trebala bi imati svećenika koji bi naučio znakovni jezik”, poručuje. Istaknuo je i kako bi bilo dobro da se na razini Hrvatske biskupske konferencije promišlja o ovakvom vidu pastorala za sve biskupije.

Na pitanje slušatelja zašto pojedini svećenici uskraćuju osobama s invaliditetom neke sakramente, vlč. Kovaček kaže da je u pitanju neznanje iz kojeg proistječe strah, jer se svećenici nisu imali prilike u svojoj formaciji upoznati s osobama s invaliditetom. “Ne znaju na koji način pristupiti osobama sa invaliditetom. Iz jednog strahopoštovanja smatraju da oni ne mogu nešto intelektualno svladati, ad ne mogu naučiti o sakramentima i zbog toga im uskraćuju sakramente”, rekao je te poručio: “Osobe s invaliditetom su otvorene, jednostavne, više razumiju i osjećaju Božju prisutnost nego li mi to možemo zamisliti! Takve osobe govore svjetskim jezikom koji je njima međusobno razumljiv. Raduju se, čude, jedni drugima pomažu. To je svijet ljubavi, otvorenost za Božju prisutnost”. Zaključio je sljedećim riječima: “Treba puno raditi s roditeljima i članovima njihovih obitelji. Treba razbiti predrasude da invalidnost nije stigma, nije to prokletstvo kako mnogi misle. Najčešće se čuju komentari: jadno dijete, jadni roditelji. Na taj način kao da su postavili zid između sebe i njih. Ne osude se napraviti korak dalje. Jadan sam ja, ne znam što bih sa svojim zdravim rukama. Postoje različite invalidnosti, a najbolnije su one koje se ne vide, u duši i u srcu, tu smo polako svi invalidi ako nemamo stvarni osjećaj za osobe s invaliditetom”.