“Ako je moguće, dao bih sve da ga vratim.”

Ovo nije stih iz tužne ljubavne pjesme, barem ne one koju ja znam.

To je zapravo iskrena molitva koju sam izrekao Bogu prije nekoliko mjeseci kada je moj otac iznenada preminuo. Znao sam da je to nemoguće, ali samo sam tada želio izraziti svoju najdublju želju Bogu koliko god to zvučalo nerazumno ili teološki pogrešno, piše vlč. Moneme s portala Catholic Exchange.

Naše zajedništvo s Bogom i s drugima ima prvenstvo u ovom životu ponajprije zato što je Bog odnos osoba – Oca, Sina i Duha Svetoga.

Tada nisam ni znao da me smrt uči jednoj od najvažnijih lekcija u životu. Iz iskustva sam učio da je najvažnija stvar u našim životima dobar odnos s Bogom i s drugima. Kada doživimo smrt voljene osobe, sve drugo blijedi u usporedbi s nekim dragocjenijim trenucima s voljenom osobom.

Naše zajedništvo s Bogom i s drugima ima prvenstvo u ovom životu ponajprije zato što je Bog odnos osoba – Oca, Sina i Duha Svetoga. Bog nas također želi dovesti u dublje zajedništvo s Njim i s drugima do točke da dijeli svoj vlastiti život s nama milošću sada i slavom u sljedećem, “Bog naš Spasitelj želi da se svi spase i dođu do spoznaje istine.”

Ovo nije prazna Božja želja. Bog će dati i učiniti sve da nas dovede u dublji odnos s njim. Dao nam je svog jedinorođenog Sina radi ovog odnosa s nama kao svojom djecom. Njegov Sin Isus dao je samoga sebe na križu radi tog istog odnosa, “Jer jedan je Bog. Jedan je i posrednik između Boga i ljudi, čovjek Krist Isus, koji je sebe dao kao otkupninu za sve.” (1 Tim 2,3-5) Također smo primili Duha Svetoga da ovaj usvojeni odnos učinimo stvarnošću. On nam stalno oprašta naše grijehe i udjeljuje nam milosti za tu svrhu.

Stvoreni na sliku i priliku Božju, trebamo se zapitati što smo spremni učiniti i dati da sazrijemo u ljubavi prema Bogu i prema drugima? Primamo li Božju milost koja nas čini Njegovom djecom, a da ne težimo ljubavi prema Bogu i bližnjima?

Nepošteni upravitelj u Lk 16,1-13 bio je sebičan i rastrošan sluga koji se, činilo se, upuštao u vlasništvo svoga gospodara. Probudio se kada mu je gospodar rekao: “Pripremi puni račun o svom upravljanju jer više ne možeš biti moj upravitelj.” Vrijeme njegove službe je isteklo. Nije li to ono što će Bog reći i nama kada izdahnemo i kada završi naše zemaljsko služenje?

Nepošteni upravitelj se promijenio i sada je ulagao u odnose, a ne u vlastite sebične želje i ciljeve.

Upravitelj se obratio i postao čovjek koji koristi sve što ima pri ruci – zadužnice – kako bi osigurao svoju budućnost kroz bolje odnose s drugima. Sada je ulagao u odnose, a ne u vlastite sebične želje i ciljeve, “Znam što ću učiniti kako bi me, kad budem uklonjen s upraviteljstva, mogli primiti u svoje domove.”

Isus ga ističe kao primjer kako trebamo dobro iskoristiti sve što sada imamo jer naša budućnost ovisi o našim današnjim odnosima: „Kažem vam, stvarajte sebi prijatelje nepoštenim bogatstvom da, kad propadne, budete dobrodošli u vječne stanove.” Bez obzira kako je stečeno i korišteno, takvo bogatstvo će prije ili kasnije propasti, bilo da se radi o novcu, zdravlju, uspjehu, slavi, zadovoljstvu itd. Ali naše zajedništvo s Bogom i s drugima ovdje na zemlji priprema nas za neprolazna bogatstva neba.

Postoje tri pitanja koja nam pomažu osobno razlučiti koristimo li se doista svime za rast u našem odnosu s Bogom i drugima:

Kako je ova stvar nabavljena? Je li stečeno na način koji poštuje Božja prava? Je li u stjecanje ove stvari bila uključena pohlepa, krađa ili nepoštenje? Je li to traženo i dobiveno bez razmišljanja o Božjoj volji? Jesam li gazio prava i dostojanstvo drugih u stjecanju ovog bogatstva? Jesam li iskoristio druge da bih dobio ovo bogatstvo?

Kako se koristi? Koristi li se za vršenje Božje volje i pomaganje drugima da čine isto ili se koristi za samozadovoljstvo ili samopromociju? Koristi li se za služenje i brigu za druge ili za dominaciju nad njima? Promiče li ovo Božju slavu ili pridonosi kraljevstvu tame? Pomaže li mi da rastem u svetosti ili me čini zlobnijim?

Bog je velikodušan sa svojim darovima, ali uopće nije rastrošan.

Kakav je učinak ove stvari na mene? Budi li to u meni veću zahvalnost i povjerenje u Boga ili donosi ponos i ovisnost? Čini li me više ili manje osjetljivim na potrebe drugih? Postajem li sebičniji ili nesebičniji? Je li ta stvar za mene idol, nešto čemu se klanjam i za čime beskrajno žudim? Kvari li me ili izvlači najbolje iz mene?

James Sullivan /unsplash

Moja draga braćo i sestre u Kristu, moramo si uvijek postavljati ova pitanja ako ikada namjeravamo težiti i uživati ​​u stvarima na način koji nam omogućuje rast u našoj ljubavi prema Bogu i prema svima drugima. Sve u našim životima – vrijeme, blago i talenti – dano nam je da rastemo u ljubavi prema Bogu i drugima tako da razborito koristimo sve što nam je Bog dao. Rasipamo ih kada ih nastojimo steći i koristiti na način koji ranjava naš odnos s Bogom i s drugima.

U trenutku naše smrti završit će naša zemaljska služba u kraljevstvu Božjem. Položit ćemo račun Bogu za sve njegove darove koje nam je dao i kako smo ih sve iskoristili. Bog je velikodušan sa svojim darovima, ali uopće nije rastrošan. Ovo je trenutak za rast u našem odnosu s Bogom i s drugima prema našim najboljim mogućnostima i uz pomoć Božje milosti.

Bog odnosa koji se neprestano trudi da nas dovede u dublji odnos s Njim dolazi k nama u svakoj Euharistiji da obnovi našu ljubav prema Njemu i prema drugima. On uvijek djeluje radi ovog poboljšanog i trajnog odnosa s nama i s drugima. Poziva nas da činimo isto cijelo vrijeme sa svime što imamo.

Euharistija / Foto: Dario Zürchauer

Nemojmo čekati trenutak smrti – smrt naših voljenih ili vlastitu smrt – da naučimo ovu lekciju.