Radovan (Rade) Jerković rodio se u Krvavcu, župa Bagalovići, 15. rujna 1900. godine od oca Stanka i majke Jele rođene Batinović. Otac mu je bio udovac i iz prvoga braka imao je kćer Maru i sina Ivana, a u braku s don Radinom majkom još četiri sina. Najstariji je bio don Rade, zatim Jozo, Jerko i Mijo. U maticama krštenih upisan je kao Radoslav, kasnije se potpisivao kao Radovan, ali najčešće kao Rade, kako su ga svi zvali.
Pripremila: Matija Maša Vekić
Kad mu je bilo nekoliko godina otac mu je napravio kuću i s obitelji se preselio u susjedno mjesto Kulu Norinsku, gdje je on polazio osnovnu školu. Sa trinaest godina stupio je u Splitsko sjemenište sa preporukom župnika don Mije Dražića (1885.-1945.), u kojoj je napisao da je Rade „ponašanja uzorna i besprijekorna, te mu se ne može ništa zamjeriti. Osobitu želju pokazuje za svećeničkim zvanjem. Najmilija zabava mu je brdske kapelice, crkveni obredi i služba oko oltara.” A za njegove roditelje i obitelj župnik je napisao da su „dobri i čestiti, te uživaju vrlo dobar glas u mjestu, a i njima ništa draže, nego kad bi imali sreću ugledati maloga Radu kao svećenika.“
Rade je bio pitomac sjemeništa i niža četiri razreda gimnazije završio je na splitskoj državnoj gimnaziji, a više razrede u sjemenišnoj (onda privatnoj) gimnaziji, te je kao privatnik maturirao na državnoj gimnaziji 1921. godine. Teologiju je studirao u Sarajevu i Mariboru. Prvu godinu završio je u Sarajevu, drugu u Mariboru (1922.-1923.), koju on naziva „Mariborski intermezzo“, a 3. i 4. godinu studirao ponovo je u Sarajevu, gdje je i diplomirao. Kasnije je položio dopunske ispite na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu i dobio diplomu, 17. srpnja 1935. godine.
Rade je bio sitna rasta, boležljiv ali snažna duha. Bio je vrlodobar učenik a sedmi razred je završio odličnim uspjehom. Bio je oduševljen za rad u Katoličkoj akciji, htio je javno djelovati s omladinom, osnovati omladinsko društvo u svom rodnome mjesta. U svom dnevniku 7. 11. 1919. piše: “…za Društvo je toliko tegoba i zapreka da ih je preveć za samo moja leđa. Treba ih razdijeliti. To mi se čini vrlo teško u ovom mjestu, u ovakvim prilikama.“ (To je vrijeme prisilnog boravka kod kuće, Splitski đaci su na mjesec dana morali napustiti Split zbog šarlaha, koji je vladao.) Dana 11. prosinca 1919. piše: Ipak odlučuje: „Silno sam oduševljen za omladinska društva. Kud puklo da puklo, ja sam odlučio osnovati ga u mom mjestu. Već sam o tom pisao jednom mladiću, za kojeg držim da je zgodan. Drugom ću zgodom i župniku. Ta cijelo vrijeme šetnje razgovarao sam s gospodinom Rubićem o ovoj i drugim stvarima našega pokreta.“ U travnju 1920. godine u Splitu je održao predavanje Slovenac Koblenz i najavio da će u kolovozu te godine u Mariboru biti održan prvi Orlovski slet, na kojem će biti i dr. Ivan Merz iz Zagreba. Rade je poželio ići u Sloveniju. Nakon toga se Orlovski pokret razvio i u Hrvatskoj. Rade je otišao u Maribor ali tek za dvije godine, 1922. na studij druge godine teologije. Hrvatski orlovski savez imao je geslo Žrtva- Euharistija-Aposolat, sada su to Križari.
U dnevniku 20. kolovoza 1920. Rade piše da sada nalazi razumijevanje za rad s omladinom kod župnog pomoćnika Desana don Mirka Čotića. U Radinom dnevniku dok je bio u Sloveniji puno je više podataka o katoličkom organizacijskom radu. „Navodi statistiku Orlovskih gimnastičkih odsjeka u Hrvatskoj, prema izvještaju što ga je u Ljubljani 10. ožujka podnio predstavnik hrvatskog Orlovskog podsaveza dr. Avelin Ćepulić: 52 odsjeka, od kojih su 24 đačka. Čotao je i stara godišta Mahnićeva časopisa Rimski katolik i prepisao sud o hrvatskim katolicima (odgovor Stjepanu Koreniću u Rimski Katolik 1894.-95.). Ono što je Radi posebno na srcu jest katolička organizacija u njegovu kraju: Trebalo bi pronaći pogodan način da se organiziraju mladi studenti, kojih je već dosta u Neretvi, ali kako? O tome promisliti i nešto konkretno pokrenuti.“ Ali zamjera župnicima da nisu dovoljno zagrijani za tu stvar. Kaže: „Kad bi (župnici) imali moje misli o tome i kad bi imali katoličkog idealizma! Onda bi sve lako išlo, no kako je sada… Bog zna…“ (23.IV.1923.).
Bio je promicatelj orlovske ideje i u sarajevskoj bogosloviji. Dana, 22. studenog 1923. u dnevniku piše da su probili prvi led, koji je priječio orlovsku ideju, da su održali dogovor i sporazumjeli se o potrebnim stvarima. Dana, 2. prosinca 1923. piše: „Orlovski odsjek je osnovan i izabran odbor.“ Krajem 1923. piše da mu je zdravlje bolje, da mu se probava poboljšala i da je dobio na težini 3 i pol kilograma. To pripisuje Kneipp-metodi. Živi za svećeničko ređenje i veseli se Mladoj Misi. (FV, str. 32)
Početkom akademske godine 1924.-1925. dnevnik mu obiluje bilješkama duhovne naravi, sve u vidu skorog svećeničkog ređenja. Sarajevsku bogosloviju su u to doba vodili redovnici oci isusovci. Duhovne vježbe od 8.-14. listopada 1924. vodio je p. Matija Rabađija.
Oduševljavaju ga životi svetaca, osobito oni suvremeni. Često se utjecao molitvama biskupu Josipu Langu (1957.-1924.), koji je umro u Zagrebu na glasu svetosti. Na vijest o njegovoj smrti bogoslov Rade je u svom dnevniku zapisao: „Svet je čovjek bio, kako čujem. Ja sam mu se molio, da mi isprosi milost nasljedovanja njegova života: odanosti i ljubavi prema Isusu i Mariji,“ te nastavlja: „Oduševljavaju me više crkveni velikani, sveci. Blaženi Bernardino Realino, čiji životopis čitam, oduševljava me više za život s Crkvom i njezinim svecima… I današnji svetac: Karlo Boromejski me osvaja. Simpatična mi je njegova osoba: bogat, a siromah; dostojanstvenik, a ponizan; velik, a tako malen; ugodan Bogu, a tako se trapi; mlad umire (45 godina), a tako velika djela čini. Žrtva Božja. I to baš. Biti žrtva Božja postaje mi svaki dan sve simpatičnije. Daj, Bože, da budem i ja tvoja dostojna –žrtva!“ (4. studenoga 1924.) FV. Str. 34.
Čitao je, u slovenskom prijevodu, prvi životopis sestre Benigne Konsolate Ferrero* (1885.-1916.), koji je napisala jedna sestra iz njezina samostana. Sestra Benigna otkriva, „Kako veliku moć ima žrtva duše u Mističnom Tijelu Isusovu. Žrtva s pouzdanjem spasava duše. Dotična osoba spasava svoju dušu i duše drugih, daje zadovoljštinu Isusu, postaje Njegova miljenica s Njim tako intimna…“
5. prosinca 1924. piše: „…zadnjih dana u mom je srcu nastao preokret. Dok sam se prije (po duhovnim vježbama) borio s vjerskim sumnjama, sad mi je vjera čvršća, ufanje lakše, a ljubav srdačnija. Čini se da je to plod moje žarče molitve u onim sumnjama, i iza njih.Tako me je Bog htio više priljubiti uza se. Poslao mi je kušnje i napasti, a davao mi uza sve to milosti, koje su izvele u mojoj duši te lijepe učinke. Možda je i zagovor sv. Biskupa Langa po srijedi, jer se kod sv. Pričesti molim da me Bog sveže uza se radi zasluga i zagovora biskupa Langa.“ (Fabijan Veraja, Svećenik i žrtva- don Radovan Jerković (1900.-1950.), str. 35).
Rade je red đakonata primio 8. veljače 1925. godine a svetoga red na Cvjetnicu, 5. travnja 1925. godine, u Sarajevu, po rukama nadbiskupa dr. Ivana Krstitelja Šarića. Za svećeništvo se je pripremio osmodnevnim duhovnim vježbama. Vidljiva je crkvena dimenzija don Radine duhovnosti kada se pita: „Imaš li katoličko srce? Združuješ li se s intencijma Isusa i svete Crkve? Jesi li Vir desideriorum i velikih želja, nakana, molitava, žara…? To tumači i njegovo zauzimanje za misije.
Don Rade je svečano proslavio svoju Mladu Misu u Bagalovićima, 14. travnja 1925. godine, uz prisustvo jedanaest svećenika i mnoštvo naroda. Pod Misom je propovijedao don Mijo Dražić, župnik Kaštel-Kambelovca, koji je kao župnik Bagalovića, maloga Radu oduševio za svećeništvo i pomogao mu da pođe u sjemenište. Za stolom je bilo 45 gostiju, svećenici i najbliža rodbina. Nazdravicu je održao opuzenski župnik don Mirko Čotić, koji je govorio o Katoličkom pokretu. Na želju mladomisnika sakupljeno je 500 dinara za Orlovski pokret, koji u mladomisniku ima svoga revnog širitelja, kako piše u sarajevskoj Nedjelji.
Don Rade je zapisao u svom dnevniku 26. travnja 1925. da je bio u Docu kod Travniku na Mladoj Misi svoga kolege s bogoslovije Smiljana Čekade, budućeg sarajevskog biskupa, koji je ređen isti dan kada i on. „Bio sam prisutan sa još trojicom bogoslova. Lijepo je i svečano bilo. Svečanije u mnogočemu nego kod mene. Osobito mi se dopala popodnevna akademija seminarista u Travniku. Župnik je agilan i spreman, te se mnogo ima njegovoj dobroj volji pripisati. Bolje nego kod mene. Iza mise je bio kratki nastup Orlova u počast svečara, na čiju je inicijativu osnovan ‘Orao’. Kod mise sam bio subđakon (a đakon je bio velečasni gospodin Ilić), a za stolom sam držao nazdravicu u ime svoje, kolega i Dalmatinaca svečaru poznatih.“
Dana 23. svibnja 1925. bilježi u dnevniku: “Danas sam kupio u fra Arhanđela propelo, s nakanom da s njim tješim bolesnike u budućoj mojoj duhovnoj pastvi. Zaželio sam si, da bih tim križem priveo mnoge u nebo i na koncu da bi se s tim istim križem u sklopljenim rukama pojavio i ja pred prijestoljem Božjim. Možda mi Bog sprema i mnogo drugih križeva, s kojima se pred njim moram pokazati? U tom slučaju očekujem Božju pomoć.“
U svom dnevniku don Rade nam je ostavio svoj duhovni profil, koji je povremeno pisao u sjemeništu i za vrijeme studija. Završava vođenje dnevnika 27. lipnja 1925. riječima: „Sutra već odlazim. Čuvstvo veselja je ipak pomiješano s čuvstvom brige za odlazak i za budućnost.“
Još od djetinjstva je osjetio Božji poziv u svećeništvo i nikada u to nije posumnjao. Vjerovao je u Božju Providnost, da će Bog sve izvesti na dobro onima koji ga ljube. Rade je imao pred očima velike ideale: raditi za Krista i za duše, i za to se nastojao što bolje pripremiti. Želio je osvojiti za Krista osobito omladinu i to putem katoličkih organizacija. U kasnijim godinama teologije sve više je nastojao oko vlastite duhovnosti, poboljšanja unutarnjeg života. Duhovnost mu je izgrađena na temeljima teologalnih kreposti: vjere, ufanja i ljubavi. Iz dnevnika je vidljiva njegova pobožnost prema Presvetoj Euharistiji i Blaženoj Djevici Mariji, osobito prema Gospinoj krunici. Uz poniznost i žarku pouzdanost u pomoć Božju, spreman je i na križeve koje mu Providnost pošalje. Tako pred svećeničko ređenje bilježi: „Rado primam svećeničku službu i rad za spasenje duša.“ FV str.39
Nakon Mlade Mise prva služba mu je bila u župi Dobranje u Neretvi od 4. kolovoza 1925. godovine. Od 1928. bio je kateheta u građanskoj i osnovnoj školi u Metkoviću. Zatim je dobio 1934. godine premještaj u Makarsku, jer da je “zasukani Hrvat”, da narušava bratstvo i jedinstvo. Na svoj zahtjev vraćen je 1937. u Metković, gdje radi kao školski vjeroučitelj do dolaska komunista 1944. godine.
Tijekom Drugoga svjetskog rata mnoge Neretvanske župe ostale su bez župnika i adekvatne pastoralne skrbi. Talijani su 1942. ubili don Stjepana Vlahovića, župnika Desana. Partizani su ubili župnika Pline fra Božidara Šimića i nastrijelili župnika Slivna don Petra Antića. U strahu pred partizanima pred kraj rata svoje župe su napustili don Martin Gudelj, župnik Opuzena; don Ćiro Bubić, župnik Komina; dok su se iz Metkovića povukli župnik i dekan fra Vlado Bilobrk i kapelan fra Roko Romac.
Nakon dolaska komunista na vlast u listopadu 1944. godine, a na zamolbu splitsko-makarskog biskupa Kvirina Klementa Bonefačića, don Rade je preuzeo upravu župe Opuzen, s ovlastima za neretvanske župe: Komin, Rogotin, Desne i Slivno-Ravno. Istovremeno je vršio dužnost dekana Neretvanskog dekanata, s ovlastima generalnog vikara za područje Neretve zbog teških okolnosti. U Metković, koji je jedno vrijeme bio bez župnika, došao je fra Vjeko Vrčić 1945. godine.
Don Rade je svoju novu službu shvatio ozbiljno i vrlo požrtvovno je radio. Trudio se organizirati pastoral u župama koje su ostale bez svojih župnika kako je najbolje mogao i izići u susret u njihovim duhovnim potrebama. Često je bio napadan i onemugućavan od “požrtvovnih komunista” koji su tako dokazivali svoju odanost ideji komunizma. Don Rade je uživao ugled kod naroda u Neretvi i to je komunistima smetalo i zato su ga planirali ukloniti.
Dana 20.7.1945., na blagdan sv. Ilije, zaštitnika Metkovića, uhićen je i odveden u Metković u istražni zatvor, gdje je ekspresno, već 23. 7. 1945., bio osuđen u montiranom procesu “na gubitak nacionalne časti u trajanju od 15 godina i na prisilan rad u trjanju od 5 godina.” Nisu mu dali da se brani niti su htjeli saslušati svjedoke, a za branitelja po službenoj dužnosti dodijelili su mu Stjepana Haimera, veterinara iz Metkovića.
U optužnici stoji: “Optuženi don Rade Jerković poznat je u Neretvi kao veliki srbožder. Kao svećenik on je sljedbenik zloglasne šovinističke škole franjevaca sa Širokog Brijega koja je odgojila najpoznatije ustaške koljače. On se pravi veliki Hrvat, a sadržaj njegova hrvatstva je životinjska mržnja na Srbe. U tom smislu odgaja i školsku mladež.” A bio je samo požrtvovan svećenik, a upravo to su mu komunisti zamjerali, i nije se miješao u politiku.
Kaznu je izdržao na državniom imanju Vrana kod Biograda na moru i u loguru Stara Gradiška. Kazna je, na žalbu njegove majke Jele, kasnije smanjena na 10 mjeseci i dva dana. Ne znamo ništa što je sve proživio u logoru Stara Gradiška, nije nikad o tome govorio. Samo je spominjao strašna trpljenja koja su neki svećenici tamo prošli. Nakon izlaska iz logora zadržao se dva mjeseca u Zagrbu kod brata Ive, a zatim je došao k svojima u Kulu Norinsku na oporavak.
Biskup Bonefačić imenovao ga je 25. listopada 1946. upraviteljem župe sv. Martina u Vranjicu kod Splita. Tom župom je upravljao revni don Ante Braškić, rodom sa Šolte, kojega su komunisti 20. siječnja 1946. na smrt prebili da je od posljedica umro 1948. godine.
Don Rade je vranjičku župu preuzeo 1. studenog 1946. Stanovao je kod crkovinara Mandića, a kasnije kod obitelji Bulić. Njegov rad i uspjeh, osobito među mladima, smetao komunistima. Na blagdan Presvetog Srca Isusova, 16. lipnja 1950. uhapšen je i odveden u zatvor UDB-e u Splitu, gdje je 14. kolovoza od posljedica mučen i ubijen. Dok su ga vodili u zatvor on je rekao: „Nevin sam, i vodite me samo zato što sam svećenik.“
Prema vlastitoj oporuci pokopan je u svećeničkoj grobnici na groblju svoje rodne župe Bagalovići: „Tu da počiva u sredini svoje Neretve, koju je uvijek ljubio i kojoj je želio mnogo dobra učiniti.“ Prijenos don Radinih kostiju obavljen je 13. 7. 2013. iz svećeničke grobnice u novi grob u blizini „ljetnog oltara“ , koji se nalazi u krugu župne crkve Gospe od Karmela na Bagalovićima. Misno slavlje predvodio je nadbiskup mons. Marin Barišić, a pjevali su združeni zborovi neretvanskih župa.
Don Rade Jerković bio je izvanredan svećenik, koga su vjernici voljeli i poštivali. Osobito su ga voljela djeca i mladi. Bio je izvrstan propovjednik, ljubitelj siromaha i skrbni posjetitelj bolesnih. Malo hrane što bi dobio od vjernika odmah bi to poslao najpotrebnijima u župi kako bi ublažio bijedu. Posebno je promicao pobožnost prema Presvetom Srcu Isusovu. I upravo na blagdan Presvetoga Srca Isusova, 16. lipnja 1950., uhićen nakon jutarnje sv. Mise i odveden u zatvor, gdje je bez osude preminuo od posljedica mučenja. Očevidci su svjedočili da je imao opekline na rukama i iza ušiju.
Čudno ponašanje vlasti prema crkvenim vlastima u vezi s pokopom. Morali su pročitati UDB-ino izviješće s oltara da je don Rade umro prirodnom smrću, od zatajenja srca, a ne od posljedica mučenje, jer da oni neće dozvoliti da se pokopa u svome rodnom mjestu. Zabranili su govoriti o njegovoj smrti u Vranjicu jer da će trideset najglasnijih stradati. Don Josip Jurić, koji je bio u vojsci u Valjevu, pozvan je na saslušanje u vezi svog župnika i pitali su ga da li zna da mu je župnik don Rade umro i savjetovano mu je da nikome ne govori o tome. Pitamo se zašto?
Nakon njegove smrti i Vranjičani i Neretvani su ostali uvjereni da je don Rade mučenik za vjeru. Zagovornik za svećenička zvanja. U oporuci je napisao: „Želio sam odgojiti svećenika iz svoje obitelji, to je najvrijednije što želim svojoj domovini, svom kraju”. Nije mu se ostvarila ta želja da odgoji iz obitelji svećenika ali je u Neretvi iza Drugoga svjetskog rata niknulo puno duhovnih zvanja. Vjerujemo da su to plodovi don Radine žrtve i molitve.
Župljani Vranjica i Bagalovića zajedno su postavili nadgrobnu ploču na kojoj piše: “Don Radovan Jerković, Bagalovići, 15.IX.1900.-Split, 14.VIII.1950. Uzoran Kristov svećenik, pisac povijesti Neretvanskog kraja i vjeran sin Hrvatskog naroda život okruni mučeništvom kao nevina žrtva komunističkog progona. Svom dragom župniku i dobrom pastiru 1946.-1950. ovaj natpis godine gospodnje 1996. iz zahvalnosti postaviše župa Vranjic i rodna župa Bagalovići.”
Pridružujemo se nadama pok. vranjičanina nadbiskupa Ante Jurića, pok. mons. metkovčanina Fabijana Veraje, don Radina đaka i mnogih drugih vjernika u Crkvi u Hrvata da će ubrzo početi proces za uzdignuće na čast oltara ovoga Kristovog svjedoka.