Zamjeraju li nam pokojni ako se s njima nismo oprostili?

Često se dogodi da se ne uspijemo pozdraviti s onima koji preminu, a dragi su nam i bliski. Smrt nas često iznenadi jer uvijek dođe prerano kad je riječ o osobi koju volimo i poštujemo. Kad se ne uspijemo pozdraviti s osobom koja premine, osjećamo se krivim što se s njima nismo pozdravili. Naime, ako netko ode na put ili hodočašće znamo da je to privremeni odlazak i da će se osoba vratiti. No, kad netko premine, svjesni smo da je to rastanak zauvijek (na ovom svijetu). U ovom životu je definitivan rastanak. Ta osoba više nam neće pozvoniti na vrata, nećemo je više vidjeti. Budući da nema povratka u odnosu kad netko premine onda se osjećamo krivim što nismo učinili više. Htjeli bismo da smo nešto popravili u našem odnosu, a nismo jer smo predugo čekali. Osjećamo krivnju što nismo razriješili odnos, možda smo nekog uvrijedili a nismo se poslije pomirili.

Treba znati da jednom kad netko ode na drugi svijet, sigurno više ne razmišlja onako kako osjećamo mi na ovom svijetu. Za njih koji su u vječnosti ne postoji nerazriješenih stvari. Oni više nemaju dugova, nemaju zamjerki. Vječnost je potpno drugačija kategorija. Ondje je sve savršeno za razliku od odnosa koji su na ovom svijetu ipak ograničeni. Pokojnici nam ništa ne zamjeraju, ništa nije ostalo neriješeno. Neriješeno ostaje samo kod nas koji ostajemo u ovom vremenu pa se mi s tim mučimo. Sve treba prepustiti Božjem milosrđu i ljubavi.

Ako osjećamo nemir zbog onih koji su preminuli, uvijek s njima možemo biti u molitvi jer smo s njima uvijek u zajedništvu.