Najbolje je krenuti od povijesnih početaka, a naš početak je naš otac Abraham koji, u poslušnosti Božjoj Riječi, gradi oltar spreman žrtvovati svog voljenog sina Izaka. Nakon Abrahama, Mojsije, posrednik drevnog zakona, također gradi oltar koji je, poškropljen krvlju janjeta, proglašen proročkim oltarem križa, piše Svjetlo riječi.

Postoje neizvjesne etimologije o tomu odakle potječe oltar; možda iz riječi altus što bi u prijevodu značilo „smješten na brdu”. Također se spominje i riječ adler što latinski predstavlja mjesto na kojem je žrtva izgorjela, mjesto na kojem je vatra progutala žrtvu. Stoga je oltar po mitologiji malo mjesto gdje se žrtvuje, izgrađeno od kamena.

Židovski i poganski oltar

Židovski i poganski oltar mjesto je žrtvovanja životinja ili stavljanja biljnih prinosa. Također, proučavanje značenja židovskog ili poganskog hrama da bi se shvatilo značenje kršćanskog hrama nije dovoljno. Nije dovoljno zato što je kršćansko štovanje definirano reakcijom. Bog je taj koji izvodi akciju dolaskom u susret, te je kršćansko štovanje reakcija na Njegov dolazak. Prvi koji je ponudio savršeno duhovno štovanje bio je Isus iz Nazareta. Ovim Isus Krist ispunjava izvorni poziv izraelskog naroda, pročišćava hram, on baca, recimo, sav aparat koji se koristio za krvave žrtve kako bi vratio hram izvornom pozivu – a to je poziv da bude kuća molitve i slušanja Božje Riječi kako bi se ista  provodila u djelo. Od izgnanstva pa nadalje autori razgovaraju ali također i primjenjuju istu terminološku žrtvu hvale i više ne upućuju na prinošenje životinje ili dijela životinje na oltaru, već upućuju na molitvu koja se nudi u duhovnoj žrtvi.

Autori mnogih djela govore da su kršćani jednaki svim ostalima  u svemu, osim u bogoslužju, to jest, kršćani imaju nevidljivo duhovno štovanje.

Prve kršćanske zajednice

U prvim vremenima kršćanske zajednice nisu imale oltar, barem ne onaj po uzoru na židovski ili poganski oltar. Naime, kršćani su slavili euharistiju u svojim domovima koristeći pomični stol koji su čuvali đakoni postavivši ga pred svećenika. Radilo se o malom stolu s tri nosača, točnije tronošcu, koji je bio uobičajen u rimskim kućama. Bio je to je svima vidljiv stol, ali stol koji nije imao vrijednost oltara, jer u ovom razdoblju kršćanstva još ne postoji ideja o tomu da je Euharistija žrtva koju treba dati u obliku kamenog oltara.

Razvoj kulta mučenika

Hodeći dalje kroz povijest, u trećem stoljeću poslije Krista, dolazimo do prve promjene kada se sve više razvija kult mučenika na čijem se grobu zajednica sastajala kako bi slavila euharistiju, najčešće na godišnjicu smrti. Dakle, tamo gdje je pokopan mučenik, sagrađen je oltar i to je mjesto gdje se zajednica okuplja kako bi slavila euharistiju, jer je to mjesto onoga koji se ponudio na primjeru Krista, oponašajući Krista.

Oltar kakvog danas poznajemo

Oltar kakvog danas poznajemo napokon se pojavljuje u četvrtom stoljeću, zajedno s pojavom i prvih bazilika, dakle fiksni oltar od polukamena ili plemenitog metala pojavio se poslije oltara prisutnog u poganskom hramu. Tekstovi govore o Kristu kao kamenu temeljcu duhovne građevine, dakle kameni oltar je simbol Krista – kamen temeljac koji podupire duhovnu gradnju crkve.

S vremenom se naravno ovaj oltar mijenja, pa tako kroz vrijeme petog i šestog stoljeća vidimo oltar iznad kojeg se postavlja četvrtasta instalacija u obliku šatora (koja se zove ciborij) koji naglašava vrijednost istog, ispod se polažu često relikvije. Često je karakteristična mramorna ploča s prazninom, tj. otvorom unutar kojeg su vidljive i dostupne relikvije mrtvih, kako bi vjernici mogli položiti rupčiće ili odjeću. Ali ipak, uz sve ove promjene, oltar sve do devetog stoljeća ostaje poprilično skromnih dimenzija i nalazi svoje mjesto u središtu apside, na podu, na čelu lađe kao u drevnim bazilikama.

Relikvijar

S početkom šestog stoljeća oltar polako postaje oltar relikvijar, a urna mučenika ili sveca postavlja se iznad oltara. Kasnije dolazi do upotrebe oltara na kojem su Krist, Djevica Marija i zaštitnici bili prikazani na oltarnim slikama koje su mogle biti manje ili veće, ali recimo da cijeli zid razvija jedno svetište. Tako malo po malo dolazimo do oltara naslonjenog na zid crkve, što često vidimo u starim baroknim crkvama. Oltar više ne privlači pažnju vjernika jer je vizualno urna sveca ili slika koja je prikazana iznad stola važnija, točnije oltar više nije središte. Ovakav monumentalni oltar naslonjen na apsidu naravno uzrokuje i promjenu drugih bitnih elemenata, uzrokuje pomicanje sjedala osobe koja predsjeda, monumentalni oltar čini i da nestaje ciborij koji smo maločas spomenuli. U crkvi se dalje, duž bočnih zidova koje često i sami uočavamo u našim crkvama, stvara niz oltara Djevice i svetaca prema pobožnostima, čime se iskazuje zanemarivanje drevne norme jedinstvenog oltara i jedne mise u svakoj crkvi.

Postavljanje tabernakula

Posljednju fazu povijesnog razvoja je postavljanje tabernakula u središte oltara. U srednjem vijeku, kao i u antici, on se čuvao u sakristiji ili u zidu prezbiterija. Tabernakul se iznad oltara u ovom periodu često drži u plemenitoj metalnoj golubici koja visi iznad oltara, a orijentalci još uvijek drže nešto posvećenog kruha na oltaru u svetoj posudi. Ovakva se upotreba tabernakula sve do danas gotovo univerzalno slijedi. No, zapitajmo se što se događa ako euharistiju uvijek imamo u tabernakulu; oltar više nije potreban, a oltar se koristi da Gospodinovo tijelo i krv budu prisutni u sakramentu.

Nakon Drugog vatikanskog sabora

Nakon posljednje faze u povijesnom razvoju dolazimo do oltara našeg vremena. Danas se liturgijskom reformom, koju je želio Drugi vatikanski sabor, oltaru vratila njegova puna vrijednost i značenje. Najbolji primjer je obred posvete novih crkvi koji se nakon ovog koncila ne može odvojiti od posvete oltara, točnije nije moguće posvetiti crkvu a da se oltar ne posveti, dok je moguće posvetiti samo oltar bez posvećenja crkve. To znači da oltar nije komad namještaja, naprotiv to je posebno važno mjesto. Mjesto na kojem se nalazi oltar općenito se smatra svetim prostorom, odnosno možemo reći da je to ono što nazivamo hramom. Oltar je tako danas izgrađen odvojen od zida kako bi se svećenik mogao lako okrenuti i proslaviti euharistijsko slavlje okrenut prema vjernicima. Oltar je postavljen na takav način da stvarno čini središte prema kojem se pažnja vjernika spontano usmjerava. Obično je fiksiran da označava stabilnost i vjernost Krista.

Nadalje su svi elementi potrebni za artikulirano i hijerarhijsko slavlje obreda raspoređeni oko oltara; ambon za proglašenje riječi, stolica za svećenika, tabernakul za čuvanje euharistijske hostije, prostor za svadbene obrede i druge proslave.

I na kraju završavamo riječima apostola Petra koji propovijeda da je kamen koji je odbačen od graditelja postao kamen temeljac, točnije Petar govori o otajstvu Krista kroz simbolički jezik.