Možemo zaključiti nekoliko stvari o iz ovih Isusovih riječi o vratima spasenja.

Prvo, velika je milost pronaći ta vrata, „Jer su vrata uska i uzak je put koji vodi u život, i malo ih je koji ga nalaze“ (Mt 7,14). Nema drugih vrata. Unatoč poteškoćama u putovanju kroz ova uska vrata i težak put, trebali bismo biti zauvijek zahvalni Bogu što nam je otkrio ova uska vrata. Zahvalno srce za ovu privilegiju uvelike će nas ojačati za ovo teško putovanje.

Drugo, sada je vrijeme milosti za sve nas jer su i uska vrata sada otvorena. U Isusu Kristu ova uska vrata su nam otvorena tako da nam ne nedostaje njegove spasonosne milosti. Budući da su nam ova vrata sada otvorena i imamo pristup ovim milostima, uvijek postoji nada za bilo koga od nas bez obzira na našu prošlost. Naše napredovanje i završetak ovog puta spasenja uvijek je mogućnost, “Neki koji su zadnji bit će prvi.” Moramo ustrajno i s pouzdanjem moliti Boga za sve milosti koje su nam potrebne i sve svoje pouzdanje staviti u Njegovu milost da nas spasi.

Samoća u tramvaju/Foto: Dario Zürchauer

Treće, ovo je vrijeme da uložimo dosljedne i relevantne napore za naše spasenje. Uska vrata također zahtijevaju stalni napor s naše strane ako želimo kroz njih proći i uživati ​​puninu života s Bogom. Ovo nije vrijeme da zanemarimo vlastitu odgovornost da surađujemo s Božjom milošću. Budući da ovaj dosljedan trud ponekad može izostati, “neki koji su prvi bit će zadnji.”

Netko tko je izgleda smatrao spasenje nečim automatskim, tj. nečim što je Bog postigao bez ikakve odgovornosti s naše strane, upitao je Isusa: “Gospodine, hoće li samo nekoliko ljudi biti spašeno?” Isus je odgovorio naglašavajući neizostavnu potrebu za trudom s naše strane: “”Borite se da uđete na uska vrata jer mnogi će, velim vam, tražiti da uđu, ali neće moći.” (Lk 13, 22-30)

Iako se ne možemo spasiti svojim naporima nego milošću i milosrđem Božjom, moramo pokazati svoju dobru volju ulažući napore potaknute i podržane Božjom milošću. Uzdajući se samo u Božju milost, dosljedno se trudimo prema izreci svetog Augustina: “Bog koji te je stvorio bez tebe, neće te spasiti bez tebe.”

Foto: Dario Zürchauer

Ali kako možemo učiniti značajne napore za naše spasenje dok se pouzdajemo u Božju milost ako nismo disciplinirani? Nedisciplinirana duša će se ili pouzdati u svoj vlastiti trud i zanemariti prvenstvo i nužnost milosti, ili će beskonačno tražiti pomoć milosti bez ikakva truda. Potrebna je istinski disciplinirana duša da cijeni dar i snagu Božje milosti i nužnost poduzimanja vlastitih napora za spasenje.

Isus govori o mnogim primjerima nediscipliniranih duša koje ne ulažu odgovarajuće napore kao odgovor na Božje milosti. Njihove molitve su zakašnjele i beskorisne jer nisu potkrijepljene nikakvim ozbiljnim naporom s njihove strane, “Gospodine, otvori nam vrata.” Niti su reagirali na Isusovu prisutnost s njima niti na Njegove spasonosne riječi: “Jeli smo i pili s tobom i poučavao si na našim ulicama.” Nisu pokazivali nikakav znak dobre volje i tako su zaradili prijekor: “Ne znam odakle ste.”

Bez discipliniranja Božjom milošću kroz kušnje našeg života, ne možemo surađivati ​​s Božjom milošću ulažući napore sve dane našeg života.

Poslanica Hebrejima govori nam da Bog koristi kušnje i teškoće života kako bi disciplinirao duše svojih voljenih, “Jer koga Gospodin ljubi, onoga i stegom odgaja, šiba sina koga voli.”

Štoviše, On nam nikada ne prestaje davati milosti u vrijeme potrebe iz svoje ljubavi prema nama. Ove nas stvarne milosti pokreću i podržavaju u donošenju odluka za naše spasenje. Dakle, kroz te kušnje, Božja nas milost obučava za disciplinirani duhovni život, život koji naposljetku “donosi miran plod pravednosti onima koji su njime poučeni” (usp. Heb 12,5-7, 11- 13).

Kao disciplinirane duše, neprestano ćemo se truditi pokajati se za svoje grijehe i rasti u svetosti, a onda se i nećemo prepustiti lažnoj poniznosti koja napušta težnju za duhovnom izvrsnošću zbog naših prošlih neuspjeha.

Bez discipliniranja Božjom milošću kroz kušnje našeg života, ne možemo surađivati ​​s Božjom milošću ulažući napore sve dane našeg života. U nedostatku ove potrebne duhovne discipline, izgubit ćemo nadu zbog nedostatka vidljivih rezultata naših mnogih napora. Bit ćemo spori i nevoljni u odgovoru na poticaj milosti. Ispričat ćemo se zbog napora. Molit ćemo Boga da nas spasi od naših grijeha bez ikakvog napora da izbjegnemo prilike za grijeh. Lako ćemo baciti ručnik zbog izazova u duhovnom životu. Okrivit ćemo Boga i druge za svoje životne probleme i postati malodušni. Trudit ćemo se samo na temelju naših osjećaja, pa čak i javnog mišljenja.

Moramo dopustiti Božjoj milosti da nas disciplinira kako bismo mogli dosljedno ulagati napore potrebne za naše spasenje. Kao disciplinirane duše, neprestano ćemo se truditi pokajati se za svoje grijehe i rasti u svetosti. Nećemo se prepustiti toj lažnoj poniznosti koja napušta težnju za duhovnom izvrsnošću zbog naših prošlih neuspjeha. Trudit ćemo se tražiti i ispunjavati Božju volju u našim životima cijelo vrijeme kako ne bismo zaradili Njegov žalosni prijekor na Sudnjem danu: “Odstupite od mene svi vi zlotvori.” Trudit ćemo se voljeti i služiti Bogu i drugima cijelo vrijeme. Trudit ćemo se sačuvati vjeru dok podnosimo iskušenja i teškoće života jer znamo da nam :”Ta ova malenkost naše časovite nevolje donosi nam obilato, sve obilatije, breme vječne slave” (2 Kor 4,17).

Euharistijsko klanjanje/ Unsplash

Draga moja braćo i sestre, u našem euharistijskom Gospodinu sada su nam otvorena jedina vrata spasenja, uska vrata. Bog nikada neće uskratiti nijednu milost koja nam je potrebna za naše spasenje. Molimo Ga za velike milosti s pouzdanjem i odvažnošću jer smo uvijek njegova ljubljena djeca. Samo Božjom milošću i našim neprekidnim naporom potaknutim i podržanim tom milošću možemo ući u puninu spasenja koju nam je zaslužio i ponudio Isus Krist.