Župnik župe Presvetog Trojstva u zagrebačkom naselju Prečko vlč. Tomislav Šagud na svojoj je mrežnoj straniciobjavio promišljanje nad nedjeljnim evanđeljem dvadeset i prve nedjelje kroz godinu istaknuvši da je težak put do neba. “Crkva ostavlja mogućnost da bude spašen netko tko – ne svojom krivnjom – nije upoznao Krista2, ističe vlč. Tomislav Šagud čiju propovijed prenosimo u cijelosti.

Uvod

Isusu postavljaju pitanje koje je i danas aktualno među vjernicima. Hoće li se puno ljudi spasiti ili malo? Hoćemo li u nebu naći i one koji nisu išli na misu, ali su bili „dobri ljudi”, ili je Božje kraljevstvo rezervirano samo za one koji su se potpuno i beskompromisno predali Kristu?

Kontekst postavljenog pitanja

Pitanje koje je Isusu postavljeno bilo je dosta aktualno među rabinima onoga doba jer se činilo kao da Sveto pismo na njega daje dvoznačne odgovore. U Pismu čitamo o obećanju koje je Bog dao Abrahamu da će mu potomstvo biti brojno poput zvijezda na nebu (usp. Post 15,5). No taj se brojni narod tijekom razdoblja ratova i nevolja raspršio te je od njega ostao samo skroman broj ljudi u Jeruzalemu i okolici. Njih prorok Izaija naziva „ostatkom Izraela” i naviješta njihovo spasenje (usp. Iz 10,20–22; 11,10s; Jr 23,3s). S vremenom nastaju velike napetosti između Izraelaca koji su ostali živjeti na jugu (oko Jeruzalema) i onih na sjeveru, jer su ovi s juga sebe smatrali „ostatkom” koji će se jedini spasiti. No, nasuprot tome, Pismo često govori da će svi narodi svijeta slaviti Gospodina, što potvrđuje i današnji psalam (usp. Ps 117,1).

Stoga bi pitanje upućeno Isusu, malo pojašnjeno, glasilo: Hoće li se spasiti samo „pravi” Izraelci, koji žive na jugu, ili će Bog pozvati sve Izraelce koji su se raspršili po svijetu da dođu u njegovo kraljevstvo? Što je s onim Izraelcima koji nisu živjeli pobožno, koji su činili mnoga zla i štovali druge bogove? Je li dovoljno biti Izraelac da bi se čovjek spasio ili je potrebno nešto više? I što je s tim prorocima i njihovim tvrdnjama da će se svi narodi spasiti?

Isusov odgovor

Isus rijetko kada daje izravan i precizan odgovor, on radije iskorištava priliku da svoje slušatelje promijeni i potakne na obraćenje. Na prvi pogled čini se da Isus u ovom slučaju daje jasan odgovor: mnogi će propasti, dakle malo će ih se spasiti. No onda započinje s prispodobama, koje sve kompliciraju. Isus neizravno kritizira osobu koja je postavila pitanje, jer kada netko pita: „Je li malo onih koji se spasavaju?” čini se kao da ta osoba podrazumijeva da je i ona među njima. Takav je stav ozbiljan problem. Isus u sva četiri Evanđelja neprestano poziva ljude na obraćenje, poziva ih da se bave stanjem svoje duše, a ne tuđe. Izreka kaže: tko se bavi svojim životom, nema vremena za bavljenje tuđim. To vrijedi i za spasenje duše. Previše se ljudi, kako u Isusovo vrijeme tako i danas, bavi slanjem drugih u pakao, odnosno prosuđivanjem tko se sve iz njihove okoline neće spasiti. Posebno je omiljeno prosuđivati javne osobe: tko je od njih (ili bi trebao biti) ekskomuniciran, tko smije ili ne smije na pričest itd. No Crkva ima institucije koje se time trebaju baviti, a mi se trebamo baviti svojim problemima. Trebali bismo rasti u svetosti, a ne procjenjivati tuđu propast.

Isus je prioritet

Zanimljiv je dijalog koji imamo u prispodobi: „Ne znam vas odakle ste! (…) Pa mi smo s tobom jeli i pili (…) Odstupite od mene, svi zlotvori!” (Lk 13, 25–27). Židovi su se pouzdavali u to da je njihovo porijeklo dovoljan razlog da Bog bude na njihovoj strani, da ih spasi (usp. Iv 8,33). Nažalost, tako se i danas mnogi previše uzdaju u svoje krštenje, kao da je ono samo po sebi dovoljno za spasenje, pa propuštaju živjeti vjeru na svim područjima života. Neki svoju vjeru mjere poznanstvima s brojnim svećenicima te količinama hrane i pića koje su zajedno pojeli i popili na raznim župnim svečanostima. Misle da je to dovoljno, da su Boga i ono što je Božje tako „obavili”. Ali to nije dovoljno: Isus traži da prvo njega upoznamo prije nego nas pusti u svoju kuću, a da bismo nekoga poznavali, moramo biti s njime u bliskom zajedništvu. U ovom je slučaju riječ o zajedništvu koje je snažnije i jače čak i od bračnoga zajedništva.

Neki svoju vjeru mjere poznanstvima s brojnim svećenicima te količinama hrane i pića koje su zajedno pojeli i popili na raznim župnim svečanostima.

Isus ne može biti sporedna stvar u našem životu, nešto što se „obavlja”: vjerske dužnosti odrađujem nedjeljom, ponedjeljkom idem na nogomet, a četvrtkom je moja omiljena serija. Vjera nije neki hobi koji nas opušta u slobodno vrijeme. Ako jest, mogli bismo se iznenaditi kada jednoga dana pokucamo na rajska vrata.

Svjedočanstvo

Čuo sam jedno zanimljivo svjedočanstvo vezano za današnje evanđelje. Jedna je gospođa pričala kako je dugo živjela život koji nije bio kršćanski: iako je bila krštena, živjela je tipičnu new age religioznost. Jednoga je dana odlučila otići na svetu misu. Za vrijeme mise svećenik je pozvao one koji su u potrebi da poslije dođu naprijed gdje će grupa ljudi moliti za njih. Dotična se gospođa već duže vrijeme osjećala tjeskobno i napeto, pa se javila. „Možda mi ovo pomogne”, mislila je. U toj je molitvi prvi put osjetila da je Bog zaista živ, da on nije neka ideja ili priča, nego stvarna osoba. Kada je došla kući, odmah je razbila sve Budine kipiće, bacila u smeće sve što je imalo ikakve veze s new ageom i poškropila cijelu kuću blagoslovljenom vodom. Ubrzo se uključila u biblijsku zajednicu u svojoj župi i jednom je prilikom ondje opisala svoje iskustvo. Jedna joj je osoba tad prigovorila: „Nije li to malo usko razmišljanje?” Na to je ona odvratila: „Ja se nadam da jest, jer uska su vrata koja vode u nebo.”

Zaključak

Težak je put do neba. Jako je težak, a mnogi se ne nalaze na njemu. Crkva ostavlja mogućnost da bude spašen netko tko – ne svojom krivnjom – nije upoznao Krista. Ali izraz „ostavlja mogućnost” mnogi tumače kao „zasigurno će biti tako”, što nije točno. Moguće je na luftiću doći do Italije… moguće je, ali izuzetno teško i malo vjerojatno.

Crkva ostavlja mogućnost da bude spašen netko tko – ne svojom krivnjom – nije upoznao Krista.

U prvom smo čitanju slušali: „Poslat ću preživjele od njih k narodima… k dalekim otocima koji nisu čuli glasa o meni ni vidjeli moje slave – i oni će navješćivati slavu moju narodima.” (Iz 66,19). Rekli smo da nismo pozvani baviti se tuđim spasenjem u smislu osuđivanja, ali smo itekako pozvani raditi na tome da one koji lutaju uključimo u Crkvu. Ne tolerirajući grijehe i zatvarajući oči pred zlom, nego navješćujući radosnu vijest i pozivajući na obraćenje.

Ako je tko u krivu, ako je otpao od vjere, treba to reći njemu, a ne svima uokolo. Ovo ne znači da nekim ljudima trebamo očitati bukvicu, nego da bismo im u ljubavi trebali navijestiti nadu koju nosimo u sebi: „blago i s poštovanjem” (1 Pt 3,16) opisati tu ljubav koja nas je opčinila, vjeru koja nam daje da u najcrnjoj noći vidimo svjetlo, radost koja nam pomaže da prebrodimo i ono nezamislivo. To je uzak i teži put, ali na to smo pozvani. Napokon, i mi smo danas ovdje – na putu spasenja – upravo zato što je netko drugi, umjesto lakog puta kritiziranja naših pogrešaka, odabrao teži put strpljivog svjedočenja i samozatajne molitve.