Iako Međugorje nije bilo na njihovoj ruti, zbog susreta s ljudima u Hrvatskoj odlučili su prihvatiti njihove savjete i doći osjetiti međugorsko duhovno ozračje. Boraveći u Međugorju dali su intervju za Radiopostaju Mir Međugorje.

Jean-Baptiste: “U braku smo od listopada 2020., dakle prošlo je nešto više od godinu i pol. Odlučili smo se za hodočašće. Krenuli smo pješice 2. veljače iz Vézelaya u smjeru Jeruzalema. To je naš projekt. Oboje smo radili u Parizu gdje smo imali stan u kojem smo živjeli godinu dana nakon vjenčanja”.

Marie: “Jean-Baptiste je arhitekt, a ja sam arheolog i odrekli smo se posla i stana kako bismo krenuli na ovo putovanje”.

Kako ste došli na ideju krenuti na ovo putovanje?

Jean-Baptiste: “Došlo je malo po malo. To je ideja koju smo imali nakon vjenčanja. Htjeli smo proživjeti jedno iskustvo u dvoje nakon vjenčanja, a nismo znali što, ni gdje. Shvatili smo da jako volimo hodati, a nakon toga nismo znali kamo. Nakon toga smo si  rekli da nam treba cilj, cilj do kojeg ćemo stići hodajući. Htjeli smo otići odmah nakon našeg vjenčanja, nažalost zbog profesionalnih ograničenja, morali smo malo odgoditi ovaj projekt, misleći u sebi, hoćemo li još imati ovaj projekt kada ga budemo mogli izvesti, kamo stvari idu? Hoće li  ova želja za hodočašćem nestati? Ali naprotiv, postala je dublja i u trenutku koji nam se ukazao da krenemo iskoristili smo ga  i to je to”.

Kako su vaše obitelji, rodbina i prijatelji reagirali, kada ste im kazali da želite poći na ovo putovanje, pješice iz Francuske do Svete zemlje?

Marie: “Dugo smo razgovarali o tome, i vrlo rano smo razgovarali o tome s našim obiteljima, s našim prijateljima, tako da je to nešto što su oni imali na umu, ali mislim da su neki ljudi rekli sami sebi: Nikad neće otići! I ostali su čekali da vide. Naše dvije obitelji su prilično podržavale  putovanje. I oni su vjernici, pa nije bio problem prihvatiti da tako odemo. Prijatelji su nas  podržavali u ovom procesu, i to je jedna od stvari koja nam je pomogla da odemo. Osjećali smo da nema prepreka. Ljudi s kojima nismo tako bliski, bili su malo više iznenađeni što smo ostaviti sve da tako odemo, ali mislim da je normalno da su se iznenadili. Osjećali smo podršku onih koji su nam bili najbliži”.

Supružnici Jean-Baptiste i Marie Perle u Međugorju i novinar Andrija Šego/Foto: Mateo Ivanković

Kroz koje ste sve zemlje prošli tijekom ovoga putovanja u Svetu zemlju?

Jean-Baptiste: “Otišli smo iz Francuske, gdje smo bili oko mjesec i pol dana. Zatim smo stigli preko Ligurije, u Italiju, gdje smo ostali mjesec i pol, dva. Zatim smo stigli u Sloveniju, vrlo mali dio Slovenije. Preko Istre i Rijeke smo stigli u Hrvatsku, i u Rijeci smo odlučili ići prema Međugorju. Sada smo u Bosni i Hercegovini i to je peta zemlja kroz koju prolazimo”.

Kakve su reakcije ljudi, kada dođete u njihova mjesta i kažete im da pješačite do Svete zemlje?

Marie: “Reakcije su različite. Mi upitamo za gostoprimstvo,  i kažemo da smo hodočasnici i to postane tema za rasprave, ali su reakcije vrlo različite. Znamo francuski i engleski, a u Italiji, smo pokušavali naučiti nekoliko riječi talijanskog da bismo se mogli sporazumijevati, ali jezik zapravo dosta uvjetuje način na koji ćemo komunicirati s ljudima. Bili smo jako iznenađeni jer je bilo ljudi koje smo zamolili za gostoprimstvo i imali smo dojam da je to za njih nešto normalno. Nisu nas ispitivali o našim planovima. Drugi su nas hrabrili i tražili su da molimo za njih. Imamo cijeli panel reakcija, nikada nismo vidjeli negativne reakcije”.

Sada ste u Međugorju. Marie, Vi ste mi kazali da Vam je ovo drugi put, a Vama Jean-Baptiste, prvi put. Pa što mislite o Međugorju?

Marie: “Kad sam došla bila sam prilično mlada, ali dotaklo me svjedočanstvo jedne žene, čijeg se imena više ne sjećam. Gospođa je govorila o svojoj vjeri i to na jako lijep način. Također sam vidjela postaje križnog puta, ljude koji su išli na koljenima, bila je to vrlo upečatljiva slika i sjećam se da u blizini crkve nije bilo ničega drugog, samo nekoliko kuća, hotela. Mjesto se puno promijenilo od tada. Mi smo danas stigli u Međugorje i htjeli bismo odvojiti vrijeme da otkrijemo sva duhovna mjesta. Želimo malo po malo posjetiti sva mjesta i dopustiti da nas proniknu, i doživjeti ovo mjesto na duhovan način”.

Želimo malo po malo posjetiti sva mjesta i dopustiti da nas proniknu, i doživjeti ovo mjesto na duhovan način.

Jean-Baptiste: “Što se mene tiče, ja sam prvi put, ali čuo sam puno o tome u Francuskoj kroz svjedočanstva  svećenika, pa sam bio jako znatiželjan. To mi je  bila motivacija, a tu je i jedna gospođa koja nas je ugostila u Karlobagu u Hrvatskoj, i pričala nam je o Međugorju i molila nas da ovdje dođemo i ostavimo njene pisane molitve. Od tog trenutka više nismo dvojili, bilo je sigurno da ćemo svratiti ovdje”.

Gdje vas put vodi nakon Međugorja, i koliko kilometara dnevno propješačite?

Marie: “Planiramo se vratiti u Hrvatsku i stići u Dubrovnik, te ćemo nastaviti prateći obalu, kroz Crnu Goru, Albaniju, zatim u Grčku. Zbog vrućine smo malo smanjili broj kilometara, ali prođemo između 20 i 30 km dnevno. Slobodno prilagodimo dužine puta prema našim mogućnostima”.

Jean-Baptiste: “Ovisi i o temperaturi, reljefu, je li brdski hod ili hodamo po ravnom”.

Koliko ste već dana na putu i znate li datum kada bi trebali stići u Svetu zemlju?

Jean-Baptiste: “Krenuli smo 2. veljače, ali ne znamo datum dolaska. Nakon Grčke htjeli bismo hodati Turskom, jer je to zemlja koja će nam omogućiti da se malo približimo Svetoj zemlji, ali ne znamo hoćemo li zbog pitanja sigurnosti, geopolitičkog konteksta, biti dobro primljeni, pa ćemo pokušati. Vidjet ćemo na licu mjesta možemo li hodati ovom zemljom i osjećati  se ugodno, ako ne, krenut ćemo drugim putem.”

Marie: “Dali smo si godinu dana i htjeli bismo stići prije sljedećeg prosinca u Svetu zemlju, tako da vidjet ćemo kako napredujemo”.

Za kraj, koji vam je plan kada stignete u Svetu zemlju? Koliko dana namjeravate ostati i što namjeravate kada ovo putovanje završi?

Marie: “Pomalo je slično onome što živimo ovdje u Međugorju. Prepustit ćemo se kao i obično, ne planiramo sljedeći dan. Htjeli bismo ostati i uzeti dosta vremena da nas sva ta mjesta proniknu, a ne samo da vidimo mjesta i odemo, nego da uzmemo vremena, da shvatimo da smo došli do kraja našeg hodočašća. Ali stvarno mislim da ćemo se prepustiti kao što smo učinili ovdje gdje nas je ugostila gospođa koju nismo poznavali, pa smo završili na vašem radiju i snimili intervju, iako to nismo planirali. Mislim da će to tako izgledati i tamo, mislim da će biti lijepih iznenađenja”.