Glavna briga don Rade Jerkovića bilo je duhovno dobro župljana, a na srcu mu je posebno bila pobožnost Prvih petaka u čast Presvetog Srca Isusova, piše župa Gospe Karmelske Bagalović.

Rodio se u Krvavcu, župa Bagalović, 15. rujna 1900. od oca Stanka i majke Jele rođ. Batinović. Njegov je otac imao iz prvog braka kćer Maru i sina Ivana, a Rade je bio najstariji od četiri sina iz drugog braka, slijedili su Jozo, Jerko i Mijo.

U Maticama krštenih je upisan kao Radoslav, kasnije se potpisivao kao Radovan, ali ponajčešće kao Rade, kako su ga svi zvali. Kao 13-godišnjak stupio je u Splitsko sjemenište. Tom je prigodom njegov župnik , don Mijo Dražin, pismeno posvjedočio da je ”ponašanja uzorna i besprijekorna, te mu se ne može ništa zamjeriti. Osobitu želju pokazuje za svećeničkim zvanjem. Najmilija zabava su mu brdske kapelice, crkveni obredi i služba oko oltara. ” A za roditelje i obitelj je dodao da su ”dobri i čestiti, te uživaju vrlo dobar glas u mjestu, a i njima ništa dražega, što kad bi imali sreću ugledati svog malog Radu kao svećenika.” (f.3)

Kao pitomac sjemeništa, niža četiri razreda klasične gimnazije pohađao je na splitskoj državnoj gimnaziji, a više razrede u sjemenišnoj (onda privatnoj) gimnaziji te je kao privatnik maturirao na državnoj gimnaziji 1921. Iz školskih svjedodžaba se vidi da je bio vrlo dobar učenik.

Teologiju je počeo studirati u Sarajevu (I. godinu), nastavio u Mariboru (II.godinu) i završio u Sarajevu (III. i VI. godinu). Za svećenika je zaređen u Sarajevu, 5. travnja 1925. Kasnije je položio dopunske ispite na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu i dobio Absolutorij (diplomu) 17. juna 1935.

U sarajevskoj Bogosloviji (1921. – 1922.)

Od 26. do 30. listopada bile su duhovne vježbe, koje obavlja s velikom ozbiljnošću. Svjestan da ”svećenički život nije lak” i ”da sotona ne pušta nikada na miru”, svoju volju, svoju slobodu predaje Gospodinu: ”Ti me vodi, ti me obuzdaji, ti me na svoju volju proveži. Ako ti se pak gdjekad iznevjerim, spomeni se, Oče dobri, da sam ti nekada vjeran bio, da sam ti se danas povjerio …” Tvojoj svetoj nauci: čist da budem, čist da ti služim, tako da budem imao uspjeha u radu u vinogradu Tvomu. Kanit ću se tjelesnih pohlepa, senzualnih naklonosti, prijateljstava, pogleda i riječi, samo Ti, prijatelju, oče, brate budi sa mnom.” (27.X).

Njegove bilješke daju naslutiti duhovne kušnje kroz koje prolazi: ”O Gospodine, žalosna je duša moja u ovom svijetu. Svijetu borbe, kušnje i muka … ”

Don Radovan Jerković / Foto: Facebook

Mlada misa u Bagalovićima

Dana 14. travnja 1925. don Radina Mlada Misa bila je svečano proslavljena u njegovoj rodnoj župi, koja takve prigode nije imala od pamtivijeka. Iako nije bio zapovjedni blagdan (bio je Uskrsni utorak), Misi je  prisustvovalo mnoštvo naroda, tako da je u crkvu mogao stati samo malo sio.

Bilo je prisutno 11 svećenika, a pod Misom je propovijedao don Mijo Dražin, župnik Kaštel Kambelovca, koji je 12 godina ranije bio župnik Bagalovića, u malom Radi otkrio svećeničko zvanje i pomogao mu da pođe u sjemenište.

Mjesec dana nakon Mlade Mise don Rade piše :”Već sam dakle prikazao 31-put žrtvu. Koja sreća! (…) Trebao bih zaista živu vjeru, čvrsto ufanje i žarku ljubav, bogoslovne kreposti. Daj, Bože da se svakom daljnom misom umnože u meni te bogoslovne kreposti! ”

​Don Rade osuđen na pet godina prisilna rada

Dana 20. srpnja 1945. don Rade je priveden u istražni zatvor u Metkoviću, a 22. srpnja je protiv njega Mojmir Miličević, javni tužitelj Biokovsko-neretvanskog okruga, predao Sudu za zaštitu nacionalne časti Hrvata i Srba u Hrvatskoj. Uslijed amnestija, don Radi je kazna bila snižena najprije na 40 mjeseci, a zatim na 30 mjeseci. Napokon je Okružni narodni sud biokovsko-neretvanski u Makarskoj preispitao slučaj i 25. veljače 1946. presudio da ”okrivljeni Jerković ima izdržati kaznu od 10 mjeseci i dva dana.

Kandidat za oltar?

Što reći o eventualnoj beatifikaciji odnosno kanonizaciji don Rade Jerkovića? Kongregacija za kauze svetih na temelju svih podataka vjerojatno bi zaključila da se u slučaju don Radovana Jerkovića radi o pravom mučeništvu. Moglo bi se primijetiti da glas o njegovu mučeništvu nije dovoljno raširen u narodu: no ti je, što se tiče prošlosti, razumljivo, i ne predstavlja neki problem. Budućnost je pak u rukama Providnosti, a to znači da će pitanje beatifikacije, odnosno kanonizacije ovisiti i o ljudskom faktoru, tj. o zalaganju i molitvama vjernika.

Treba, svakako, širiti među vjernicima poznavanje ovoga Kristova svjedoka, pa i poticati ih da po njegovu zagovoru mole od Boga milosti koje su im potrebne. Bog, naime, kako naučava sv. Toma Akvinski, čini čudesa u korist ljudi: ili da potvrdi istinu nauke koja im se predaje, ili da dokaže svetost nekoga sluge Božjega. Prema tome Crkva u čudesima isprošenim po zagovoru nekog kandidata za kanonizaciju, osim što ima potvrdu da je on u nebu u zajedništvu s Bogom, vidi također božansku potvrdu svoga suda o njegovoj svetosti, odnosno mučeništvu.

Don Radovan Jerković / Foto: Facebook

Je li don Rade mučenik?

Hrvatski termin ”mučenik” mogao bi zavesti neupućene da se zaustave na vanjskom aspektu mučeništva, tj. na mučenju i nasilnoj smrti. U kršćanskom smislu mučenik je onaj koji je podnio smrt zbog svjedočanstva za Krista, bilo da nije htio zanijekati vjeru ili neku vjersku istinu.

Iz svjedočanstava mnogih ljudi dobivamo sliku uzorna župnika, za kojega njegovi župljani imaju samo riječi hvale, vole ga i mladi i odrasli, svi rado slušaju njegove propovijedi.

I upravo na blagdan Srca Isusova, 16. lipnja 1950., počinje njegova kalvarija. Toga dana , nakon sv. Mise, on se zadržao u molitvi na klecalu pred kipom Srca Isusova i ”neobično pobožno molio kao da je predosjećao što ga čeka”.

Umro je 14. kolovoza 1950., a sutradan, neki su Vranjičani pošli u mrtvačnicu splitske gradske bolnice, gdje je don Radino tijelo bilo na jednom stolu. Tijelo su posjetili Đuro Lalić, Petar Ivić, Milivoj Grgić i Zorka Mikelić. Ovi svjedoci govore o znakovima mučenja koje su vidjeli na don Radinim rukama. Đuro Lalić pak svjedoči i o opeklinama na sljepoočnicama, što je potvrdio i don Radin sinovac Nikola Jerković, koji je također u pratnji svojih roditelja vidio tijelo don Rade.

Postavlja se pitanje može li se u ovom slučaju može dokazati da se radi o formalnom mučeništvu, tj. da je smrt uzrokovana iz mržnje na vjeru, i da je prihvaćena u duhu vjere kao svjedočanstvo za Krista.

Nema nikakve sumnje da je u don Radinom slučaju bila na djelu mržnja na vjeru. Po planu Komunističke partije vjera je trebala biti iskorijenjena, dakako da su prvi na udaru bili crkveni predstavnici. U prvoj fazi komunističke najezde  svećenike se ubijalo, neke čak nakon groznih mučenja.  (…)

Don Rade je bio uzoran svećenik i njegov pastoralni rad i uspjeh među djecom i omladinom smetao je komunistima, stoga su ga htjeli onemogućiti. On je bio toga svjestan kad je odlazeći u zatvor izjavio: ”Pravedan sam, i vodite me samo zato što sam svećenik.”

Upravo jer je bio svjestan da trpi samo zato jer je svećenik, vjeran svom pozivu i svojim dužnostima, može se bez daljnjega zaključiti da je za to bio spreman i na mučeništvo.