Kada netko želi opravdati svoje sebične korake nekada se koristi onom poznatom izrekom “Bog je najprije sebi bradu stvorio”, piše mons. Anto Orlovac za portal Katoličkog tjednika, nedjelja.ba.

Kao, eto, i Bog misli najprije na sebe, pa je najprije sebe opskrbio. Možda ljudi pri tome i ne misle ništa zla, ali izreka sadrži barem dvije teške hereze. Jedna se odnosi na preneseno značenje gornje izreke, a druga na doslovno. Ako se izreka shvati u prenesenom značenju, onda ona sugerira da bi Bog bio sebičan.

A svaki onaj koji zna što je kršćanska vjera, zna koliko je to krivo. Bog je Dobrota, Ljubav, Inicijativa, On se dijeli i daruje. Rasipa, ne štedi. Kad stvara, ne stvara mjereći. Mjera je On sam. A On je neizmjeran. Daje „šakom i kapom“. Tko ne vjeruje, neka pogleda ovu bujnu prirodu oko sebe. Milijuni i milijarde života u biljnom i životinjskom svijetu. A i mi smo ljudi dogurali do više od sedam milijardi. A kopija nema, svi smo izvorne osobe, djeca Božja ljubljena. A tko kaže da je to kraj.

Najskupocjeniji Božji dar

No, Bog ne daje samo materijalni život. Daje i život našemu duhu, našoj duši. Stvorio ju je besmrtnu, neuništivu. A mi smo je opteretili krivnjom i grijehom. Da bi je ponovno doveo u red, Bog nam je dao jedan zaista skupocjen dar, najskupocjeniji koji je mogao dati: život svoga Sina Isusa Krista. Isus je žrtvovao svoj život za nas. Svatko bi od nas prije dao kuću i kućište i sve što ima, pa i svoj vlastiti život, nego svoje dijete. I tomu Bogu reći da je „najprije sebi bradu stvorio“? Može li biti gora pljuska i uvreda?

A tko kaže da Ga moramo moći prikazati? Ne stoji li na toliko mjesta u Starom zavjetu da sebi ne pravimo lika Boga?

Eto nas i kod druge hereze. Bog, starac s bradom, neki dobrodušni, ili još gore: strogi i mrzovoljan starac, koji sjedi nepristupačan negdje na nekom oblaku i gleda policijskim okom što to ljudi dolje rade. E, tu bradu nije Bog sebi stvorio, to smo Mu mi prišili. Malo su tome doprinijeli i umjetnici koji su pokušali Boga naslikati, ali i poneki propovjednici. Tako su naglasili samo jedan aspekt Božjega bića, naime Njegovu vječnost koju ne znamo drugačije prikazati nego kao dugo trajanje, a to je onda starost. A tko kaže da Ga moramo moći prikazati? Ne stoji li na toliko mjesta u Starom zavjetu da sebi ne pravimo lika Boga? Što god napravimo, napravit ćemo krivo. Eno, Izraelci, izabrani Božji narod, kojega su vodili Božji ljudi proroci, kad htjedoše Boga prikazati, napraviše junca. Što bi onda tek drugi napravili, koji nisu imali proročkih pouka? Jeste li vidjeli maske primitivnih naroda: njihova božanstva su strašila. A tko je lud strašilu se približavati? Ono i služi da zastraši, pa da od njega pobjegneš.

Ne znamo kako izgleda, pa što?

Boga nam ni Isus nikad nije naslikao. Nije kistom ni dlijetom, ali jest svojim govorom o Bogu svome Ocu i djelovanjem u skladu s time. On je: Dobrota, Ljubav, Ljepota, Radost, Mir, Sreća. Koji umjetnik može bilo koji od ovih pojmova, Božjih odlika, prikladno naslikati? Svi pokušaji ostat će neuspješni ili u najboljem slučaju, mogu samo dati naslutiti nešto od onoga što Bog zaista jest.

U jednom ćemo se lako složiti: da nam baš takav Bog treba i da nas samo takav može učiniti sretnima.

Zato nam se vratiti Božjoj riječi u Svetom pismu: čitati, slušati, razmišljati, moliti i zamišljati. Svatko može na svoj način pokušati zamisliti: dobrotu, ljubav, ljepotu, radost, mir, sreću. A zamisli će biti onoliko koliko i ljudi koji to pokušavaju zamisliti. U jednom ćemo se lako složiti: da nam baš takav Bog treba i da nas samo takav može učiniti sretnima. A to što ne znamo kao Bog izgleda? Strpimo se do dana prelaska u vječnost i trudimo se da Ga zavrijedimo jednom gledati izravno „licem u lice“.