Ignacije Loyola rođen je u obitelji baskijskog plemstva u obiteljskom dvorcu Azpeitia. Bio je najmlađi od 13 djece Beltrana de Loyole i Marine Saenz de Licona. Ignacije je od najranijih godina bio očaran snovima o viteštvu i pustolovini. Njegov vlastiti otac učinio je hrabra djela u posljednjim godinama Rekonkviste, kršćanskog ponovnog osvajanja Španjolske od Maura. Njegov najstariji brat, Juan, plovio je s Kolumbom na drugoj ekspediciji u Novi svijet. S ovim uzorima pred sobom, nije čudo da je Ignacije čeznuo da se žrtvuje za velikog kralja, da vjerno služi lijepoj dami i da stekne besmrtnu slavu u očima svijeta, piše Thomas Craughwell s portala Simply Catholic.

Kao mladić pokušavao je živjeti svoju predodžbu o galantnom kavaliru: bio je ambiciozan, tašt, ljut na svoju čast, kockar, borac i ljubavni pustolov. U dobi od 26 godina borio se protiv francuske vojske u svojoj prvoj i posljednjoj bitci. Topovska kugla pogodila je Ignacijeve noge, jednu smrskavši, a drugu ranivši. Ignacije i njegovi drugovi predali su se francuskom zapovjedniku, koji im je poštedio živote, poslao svoje liječnike da liječe Ignacija, a zatim mu je osigurao pratnju da ga odveze kući u Azpeitiju.

Kako bi mu pomogao prekratiti vrijeme tijekom dugih tjedana oporavka, Ignacije je pročitao jedine dvije knjige u kući – Kristov život koji je napisao Ludolph Kartuzijanac i “Zlatnu legendu”, zbirku života svetaca Jacobusa de Voraginea. Dok je čitao te knjige, Ignacijevo je srce bilo dirnuto milošću: Postidio se zbog taštine, ponosa i požude koje su do sada vladale njegovim životom. Ignacije je doživio obraćenje, ali nije napustio svoje viteške ideale patnje i samopožrtvovnosti – umjesto toga, prebacio je svoj fokus sa osvajanja časti u ovom svijetu na osvajanje duša za Boga.

Ignacijevo obraćenje dogodilo se tijekom jedne od najvećih kriza s kojima se Katolička crkva ikada suočila: reformacije. Protestantska pobuna podijelila je Europu na dva vjerska tabora, razbila jedinstvo zapadnog kršćanstva i koštala Crkvu stotine tisuća, možda i milijune duša.

Za obnovu i revitalizaciju Crkve, Ignacije je zamislio novu zajednicu svećenika i braće laika koji bi bili duboko obrazovani u katoličkoj vjeri, teologiji i Svetom pismu. Bili bi vješti učitelji, mudri duhovni voditelji i nadareni propovjednici. On bi te ljude poslao diljem Europe da povrate kršćane koji su napustili Katoličku crkvu i da ojačaju vjeru katolika koji su možda bili nesigurni ili slabo obrazovani u osnovama svoje vjere.

Ignacijeva metoda je djelovala. Isusovačke škole i fakulteti postali su ponos katoličkog svijeta – nije bilo neobično da protestantske obitelji u njih upisuju svoje sinove. Isusovački propovjednici privukli su velika mnoštva i vratili nebrojene duše u Crkvu. I isusovački misionari bili su neustrašivi, putujući u protestantske zemlje gdje su neki, poput sv. Edmunda Campiona, umrli mučeničkom smrću, ili mnogo dalje, u Novi svijet ili Aziju.

Danas je velik dio zapadnog svijeta ponovno u duhovnoj krizi. Vjerska praksa se smanjuje u zapadnoj Europi, Kanadi, Sjedinjenim Državama, čak i u Latinskoj Americi. Kako bi preokrenuo trend, blaženi Ivan Pavao II. pozvao je na novu evangelizaciju, novi misionarski duh koji će ponovno tražiti duše za Boga. Papa emeritus Benedikt XVI. pokušao je unaprijediti viziju Ivana Pavla, a papa Franjo čini isto. Uzor za novu evangelizaciju je sveti Ignacije Loyolski, čiji su isusovci toliko učinili za revitalizaciju Crkve i spasenje duša.

Sveti Ignacije Loyolski zaštitnik je duhovnih vježbi, vojnika, Družbe Isusove i Baskije. Blagdan mu je 31. srpnja.