Opatica samostana u Brestovskom kod Kiseljaka, u Središnjoj Bosni, s. Hijacinta rođena je 16. listopada 1957. u Gornjoj Ričici kod Uskoplja, župa Skopaljska Gračanica. Godine 1971. otišla je u Italiju gdje je stupila u samostan klarisa u Viterbu. Nakon 10 godina boravka u Italiji, 1981. prešla je u samostan Sv. Klare u Splitu gdje je iste godine položila svečane zavjete. Zajedno s tri sestre iz tog samostana 1989. došla je u Brestovsko radi osnivanja novog samostana. Od 2018. opatica je brestovske zajednice, prenosi Katolički tjednik Nedjelja ba.

Poštovana s. Hijacinta, kada govorimo o kontemplaciji, što bi ona u biti bila i kako biste ju približili “običnom” čovjeku?

Poslužit ću se riječima dokumenta Verbi sponsa koji kaže da drevna tradicija Crkve kontemplativni život povezuje s Isusovom molitvom na gori i na osamljenim mjestima. “Sin je uvijek sjedinjen s Ocem, ali u njegovu životu postoji prostor sastavljen od posebnih trenutaka osame i molitve, susreta i zajedništva, u ushitu božanskog sinovstva. On tako objavljuje zaljubljeni napon i trajno kretanje njegove Osobe Sina prema Onomu koji ga rađa od vječnosti” (br. 3). Prema ovom dokumentu, kontemplirati znači upirati pogled u Krista, dijeliti njegovu osamu i tišinu, osluškivati njegove riječi, prepuštati se suobličenju njegovu životu, sve do potpuna predanja u Očevu volju.

Kontemplacija bi prema tome bila usmjeravati svoj pogled na Božju ljubav sve dok ne postanemo sposobni promatrati vlastiti život i svu stvarnost Božjim očima.

Ako promatramo našu utemeljiteljicu Sv. Klaru Asišku, njezino kontemplativno iskustvo rađa se u trenutku kada u svome životu spoznaje i otkriva bezuvjetnu i vjernu Božju ljubav, utjelovljenu u Isusu Kristu koji je postao siromašan kako bismo se mi obogatili. Njezina molitva i sav njezin život postaju zahvalni odgovor na tu neizmjernu ljubav. Kontemplacija bi prema tome bila usmjeravati svoj pogled na Božju ljubav sve dok ne postanemo sposobni promatrati vlastiti život i svu stvarnost Božjim očima. Kada Bog zasja u našim srcima, mi sudjelujemo u njegovu pogledu na cijelu povijest i na sva stvorenja: naše oko postaje kontemplativno oko, puno ljubavi i milosrđa.

Možete li nam približiti karizmu Vašeg reda te kakvo mjesto zauzima kontemplacija u životima redovnica klarisa?

Red Svete Klare, poznatiji pod nazivom klarise, drugi je franjevački red i posvećen je potpuno kontemplativnom životu. Nastojimo izbliza promatrati i slijediti život Kristov, na poseban način u molitvi i predanosti u Božju providnost. Iako je molitva na prvome mjestu, po savjetu Sv. Klare, sestre su dužne raditi, ali tako i toliko kako rad ne bi ugušio molitvenoga duha. Naš je život dakle obilježen izmjenom molitve i rada, koji se nadopunjuju i jedno drugo podržavaju.

Molitva i kontemplacija postajali su za Klaru preobražavajuća snaga njezina postojanja.

Klara je mnoge sate, danju i noću, provodila u klanjanju i razmatranju Božjih tajni. Sestre su primjećivale kako je nakon molitve njezino lice bilo sjajnije i ljepše, a njezine usne nisu željele govoriti o suvišnim i nepotrebnim stvarima. Molitva i kontemplacija postajali su za Klaru preobražavajuća snaga njezina postojanja. Željela je da i njezine sestre pođu putom sjedinjenja s Kristom u kontemplaciji. Poticala je tako Janju Prašku: “Stavi svoj duh u zrcalo vječnosti, stavi svoju dušu u odsjaj slave, stavi svoje srce u otisak božanskoga bića i kontemplacijom preobrazi svu samu sebe u sliku božanstva samoga” (3PJa 12-13). Želja je to i njezin majčinski savjet i za sve nas koje idemo za njom do današnjega dana.

Može li se reći kako je kontemplacija zapravo “način života” zajednica Reda Sv. Klare?

Kada je Klara slala sestre poslužiteljice izvan samostana, poticala ih je da hvale Boga kada vide lijepa procvala i prolistala stabla. Isto tako kada vide ljude i ostala stvorenja, da uvijek za sve i u svemu hvale Boga. Kontemplativni susret s Isusom treba neprestano prožimati naš svakodnevni život i očitovati se u našem radu, u našem pogledu na svijet, u odnosima prema drugima, u podnošenju nevolja i poteškoća; ukratko u svim životnim prilikama. Naše vrijeme provedeno u kontemplaciji trebalo bi naš život učiniti svjesnijim i pažljivijim. Pozvane smo darovati drugima plodove naše kontemplacije koja se treba očitovati u našim postupcima, dobročinstvima, ljubaznosti, lijepim riječima i gestama, pa i u našem vanjskom izgledu i držanju.

Naše vrijeme provedeno u kontemplaciji trebalo bi naš život učiniti svjesnijim i pažljivijim.

Ovdje mi dolazi u misao sv. Franjo Asiški za kojega životopisac kaže kako na kraju svojega života više nije molio, nego je sav postao molitva.

Papa Franjo nerijetko govori o kontemplativnosti te je tako jednom prigodom kazao kako je “kontemplativna molitva vodič na putu ljubavi” (Opća audijencija, 5. svibnja 2021.). Kako to posvijestiti vjernicima danas?

Molitva i kontemplativni život ne bi se smjeli živjeti kao vrsta povlačenja od svijeta, već moraju proširiti naša srca kako bismo zagrlili cijelo čovječanstvo, posebno one koji pate. Svojom molitvom kontemplativne osobe zagovaraju brojnu braću i sestre koji su zatvoreni, izbjegli i prognani, mnoge ranjene obitelji, nezaposlene, siromašne, bolesne, žrtve ovisnosti. Molitvom se mogu izliječiti rane mnogih osoba. Najvažnija stvarnost do koje nas molitva treba voditi jest ljubav, prema Bogu i prema čovjeku. To je konačni cilj na koji smo pozvani.

Najvažnija stvarnost do koje nas molitva treba voditi jest ljubav, prema Bogu i prema čovjeku.

Kakva su Vaša iskustva, iz razgovora s vjernicima, koliko se sami “usude” kontemplirati?

Kontemplacija je za većinu vjernika strana i neobična riječ, stvarnost s kojom nisu upoznati. Ali to ne znači da u njihovu životu nije prisutna kontemplativna molitva, iako toga nisu svjesni.

Lijepo je primijetiti da mnoge osobe imaju potrebu i želju za molitvom. Osjećaju da njihovo srce traži trenutke u Isusovoj blizini. Ipak, usprkos toj spoznaji teško im je u svakodnevici izdvojiti vrijeme za molitvu. Najčešći razlog su svakodnevni napori i rad, te mnoštvo problema i briga. Međutim, sama činjenica da o tome razmišljaju i da to žele već je prvi korak.

Koje su najčešće zablude koje ljudi mogu imati o kontemplaciji?

Vrlo često se misli kako je potrebno otići u pustinju ili u samostan da bi se posvetilo kontemplaciji. Život u svijetu se doživljava kao nepremostiva prepreka za kršćanina koji bi morao napustiti svjetovne aktivnosti da bi postao kontemplativan.

Osim toga, kontemplacija se promatra kao neko izvanredno postignuće, pridržano samo za neke posebne, povlaštene osobe.

Postoje i oni koji su suprotstavljali kontemplaciju i djelovanje uzdižući one koji su odlučili „pobjeći od svijeta“ kako bi se posvetili samo molitvi. Kako progovoriti o činjenici da kontemplacija ne isključuje djelovanje?

Već smo dobrim dijelom odgovorili na ovo pitanje. Molitva nije nešto što treba činiti uz druge aktivnosti i trenutke života. Život, takav kakav jest, trebao bi postati mjesto naše kontemplacije. Netko može otići u pustinju ili u samostan i biti daleko od istinske kontemplacije. A opet netko tko živi usred brojnih zadataka i aktivnosti, može postati duboko kontemplativna osoba. Tko ljubi i traži Boga, naći će ga na svakom mjestu i u svakoj djelatnosti.

Život, takav kakav jest, trebao bi postati mjesto naše kontemplacije. Netko može otići u pustinju ili u samostan i biti daleko od istinske kontemplacije.

Korisno se uvijek sjetiti 30 godina Isusova skrivena života u Nazaretu. Bile su to godine ispunjene radom i molitvom tijekom kojih je Isus vodio jednostavan, svakodnevni život, poput našega; božanski i u isto vrijeme ljudski. Te godine pokazuju da profesionalni rad, predanost obitelji i društveni odnosi nisu prepreka duboko molitvenom životu, nego prilika i sredstvo za intenzivan odnos s Bogom.