Hercegovački franjevac fra Tomislav Pervan u svojem se promišljanju za Radio Mir Međugorje osvrnuo na evanđelje dana u petak, 8 srpnja u kojem se Isus Krist obraća apostolima i upozorava ih na to kako će se svijet odnositi prema njima s obzirom na njihovo poslanje i povezanost s Bogom.

Kad čovjek čuje ove teške riječi iz Isusovih usta, pita se, a što je s onim početnim zanosom, mirom, gotovo idiličnim stanjem njegovih početaka u Galileji, kad je naviještao, liječio, ozdravljao, izgonio zle i nečiste, demonske sile iz ljudi, kad su mnoštva za njim hrlila. Što je s onom miroljubivošću, s onim mirom koji je trebao donijeti Isus na zemlju? Na zemlji mir ljudima Božjim miljenicima. Nije li smisao svakoga govora o Bogu među ljudima njihovo pomirenje, razumijevanje, harmonija. To bi morali biti prvi plodovi čovjekova obraćenja – u snošljivosti (danas popularno kazano ‘toleranciji’ ili solidarnosti), otvorenosti, čovječnosti, čovjekoljublju, u radosnom ophođenju jednih s drugima?

Kako shvatiti te Isusove riječi, u kojima govori o razdvajanju, razaranju obitelji, podvojenosti, mržnji svijeta na njegove glasnike, vjesnike novoga? Je li to svjedočanstvo za istinitost ovoga što Isus veli? Progoni, uhićenja, zatvaranja, osude, podvojenost i rascjepkanost u društvu? Pitamo se, je li to plod Božjega utjelovljenja u ovome svijetu?

Nemoguće je skinuti ili oduzeti oštricu tim Isusovim riječima. U njima se jasno naznačuje budući trajni sukob Radosne vijesti s postojećim svijetom. Kao da se već ovdje najavljuje rat Isusovu djelu i osobi u svijetu, za sva potonja vremena. Riječ je o lomu s prošlim i bivšim, sa sinagogom, sa starim Izraelom, koji se zatvara novomu u Isusu Kristu. Sve što je poslije uslijedilo logična je posljedica iz sudbine samoga Isusa Krista i njegove poruke. Kad čovjek živi kao što je Isus živio, nikakvu drukčiju sudbinu ne može niti očekivati.

I što se čovjek više udubljuje i ponire u Isusovu osobu, tim više shvaća dramatiku, opasnost, napetost, to više pojedinac shvaća što je zapravo Isus htio svojim dolaskom na zemlju.

Isusove riječi vrijede pogotovo danas. U Isusovoj osobi, riječi i djelu, u njegovoj naravi ima nešto nalik trajnoj revoluciji u svijetu, stalnom prevratu. Taj se izriče i u ovim riječima. Ono što Isus govori, sručuje se kao tropska oluja, tornado ili uragan na postojeće. I što se čovjek više udubljuje i ponire u Isusovu osobu, tim više shvaća dramatiku, opasnost, napetost, to više pojedinac shvaća što je zapravo Isus htio svojim dolaskom na zemlju.

On je trajna protimba postojećemu poretku i stanju. Isus nikada nije ni pomislio da bi se tijekom povijesti mogli smanjiti sukobi oko njega i njegove osobe. Štoviše, kad ljudi budu shvatili ili sve dublje shvaćali što on zapravo hoće, tim će se žešće okomljivati na njegove riječi – to je njegova predodžba budućnosti, i bliže ili daljnje.

Isus nema dobrodošlice u svijetu, rastočenu mržnjom i ratovima. Iskusit će oni u svome životu sudbinu onoga tko ih je poslao – svoga Odašiljatelja.

Isus jednostavno kaže: “Evo, šaljem vas kao ovce među vukove!” Nema tu nikakva jamstva pobjede, naprotiv. Oni će se suočiti s neprijateljskim raspoloženjem, s društvom koje ne želi poruku. Isus nema dobrodošlice u svijetu, rastočenu mržnjom i ratovima. Iskusit će oni u svome životu sudbinu onoga tko ih je poslao – svoga Odašiljatelja. Svijet će se prema njima odnositi ravnodušno, nekada čak i s vučjim raspoloženjem.

 Čini se da je svijet samodostatan, da mu Radosna vijest ne treba.

I danas je najpogubnije za vjeru upravo ravnodušnost, indiferentnost, nezainteresiranost. Čini se da je svijet samodostatan, da mu Radosna vijest ne treba. Pogotovo ne govor o nekakvu drugom svijetu i s drugoga svijeta.

Ravnodušnost je u biti gora od neprijateljstva ili progona. Pojedincu je svejedno. Za progona čovjek ima mogućnost reći javno što misli, može javno iznijeti svoj pogled i navijestiti: Na trgu, u sinagogi, pred političkom javnošću, pred kraljevima i namjesnicima, na sudovima. Upravo kao što to čine apostoli u Djelima apostolskim, kao što to čini Pavao pred rimskim namjesnicima i kraljem Agripom. A indiferentnost, nezainteresiranost je ravna nijekanju.

Neće i ne želi Isus pustolova, fanatika i zanesenjaka, nego zrelih, promišljenih, osvjedočenih i oduševljenih pojedinaca.

Isusov glasnik nema nikakve druge ovlasti osim onoga koji ga šalje. Ništa osim Božje snage koja se očituje u slabosti, u ludosti križa. Neće i ne želi Isus pustolova, fanatika i zanesenjaka, nego zrelih, promišljenih, osvjedočenih i oduševljenih pojedinaca.

Prema Isusovu poimanju Crkva ne treba nikakve državne zaštite. Njezina snaga nije u konkordatima, pravnim ugovorima, nego u autentičnosti navještaja i života. Rana Crkva nije imala nikakve pravne zaštite, zapravo je bila nešto usuprot svih postojećim režimima. Što se više Crkva stavlja pod državni plašt i zaštitu, tim je ona slabija, nemoćnija, pa čak i beznačajna za društvo kao takvo.

Crkva uvijek mora računati s progonima, a nigdje u Evanđelju nije zapisano kako se Crkva, izostane li joj uspjeh na svjetskoj pozornici, treba prilagoditi svijetu, paktirati sa svijetom. Ali joj je stavljeno u povoje da će se, makar posrnula i pala, ponovno podignuti. Tako bijaše od samoga početka.

Jedan se njemački političar, agnostički kancelar izrazio, kako vremenom treba učiniti Crkvu suvišnom u društvenom poretku. Ona treba tome društvu možda kao paravan ili smokvin list, kao karitativna ustanova, ali ne kao ona koja donosi trajne vrijednosti i vječnu istinu. Njezina se snaga uvijek sastoji u pouzdanju u svoga Gospodina, u vjeri u onoga koji je šalje. I upravo ta snaga malenih i slabih kadra je prkositi i zlosilnicima i tiranima, i ta sol vjere čuva zemlju od truleži.

Pripadnost Isusu, u patnjama i sramoti, središnja je značajka nasljedovanja.

Vrijedi uvijek iznova naglasiti sudbinsku povezanost Učitelja i učenika, Odašiljatelja i poslanih. Oni su – prema slici iz Ivanova Evanđelja – mladice na trsu, životnim sokovima povezani s njime. Pripadnost Isusu, u patnjama i sramoti, središnja je značajka nasljedovanja.

Isus zauvijek ostaje domaćin, učitelj, gospodar kuće, a učenici njegove sluge, prijatelji, njegovi ukućani. Jedincatost njegova puta nudi im mogućnost da se zapute komad dionice puta s njime. To je iskustvo koje ima samo onaj tko pokuša krenuti za Isusom, u iskustvu Duha koji je prožimao, nadahnjivao i vodio samoga Isusa.

Naš život ne nosi umijeće govora ili filozofiranja, nego svatko u sebi nosi odbljesak Vječnoga, samoga Boga.

Kršćanstvo nije niti je ikada bilo filozofija koju bi se moglo poučavati ili naučavati, docirati ili demonstrirati s pomoću logičkih argumenata. Nikada ono nije bilo svjetonazor ili znanstveno mišljenje, nikada ono nije bilo predmetom učenih raspri ili disputa. Naš život ne nosi umijeće govora ili filozofiranja, nego svatko u sebi nosi odbljesak Vječnoga, samoga Boga. U svakome od nas živi snaga njegova Duha, koja ostaje i dalje živjeti, pa i onda kad nestane ove naše fizičke pojavnosti.