Važno je razumjeti da je ljudska seksualnost mnogo dublja i bogatija stvarnost od ljudskog seksualnog izražavanja između muža i žene. Pod spolnošću Crkva podrazumijeva ono „u čemu dolazi do izražaja čovjekova pripadnost tjelesnom i biološkom svijetu, postaje osobnom i istinski ljudskom kada se integrira u odnos jedne osobe prema drugoj, u cjelovito i doživotno uzajamno darivanje čovjeka i žena” (KKC br. 2337). Ukratko, to je izraz naše tjelesnosti – i stoga je nešto što dijelimo sa životinjama. Ali, Katekizam dalje govori o tome kako seksualnost postaje “osobna i istinski ljudska” kada se izražava u odnosima. To jest: ovaj čisto fizički aspekt ljudske seksualnosti također ima duhovni i osobni karakter koji nas također odvaja od životinja, piše vlč. Harrison Ayre s portala Simply Catholic.

Katekizam također kaže da spolnost “pogađa sve aspekte ljudske osobe u jedinstvu njezina tijela i duše. To se posebno odnosi na afektivnost, sposobnost ljubavi i rađanja, te na općenitiji način sposobnost stvaranja veza zajedništva s drugima” (br. 2332). Također kaže da “svatko, muškarac i žena, trebaju priznati i prihvatiti svoj seksualni identitet. Tjelesna, moralna i duhovna različitost i komplementarnost usmjerene su prema dobrima braka i procvatu obiteljskog života. Sklad para i društva dijelom ovisi o načinu na koji se ostvaruju komplementarnost, potrebe i uzajamna podrška među spolovima” (br. 2333).

Katekizam ovdje pokušava razjasniti da je ljudska seksualnost bitna za ljudski život i identitet te da je dobro koje nam je dao Bog i koje donosi ljudski procvat.

Ljudska seksualnost je bitna

Ako je ljudska seksualnost osobno življenje od utjelovljenih stvorenja, onda slijedi nekoliko potrebnih stvari. Prvo je da je biti muškarac i žena bitno za naše ljudsko stanje i, još važnije, dar je od Boga. To implicira njegovu dobrotu. Ali budući da je to dar, što znači da je seksualnost nešto što se daje, to nije nešto što sami stvaramo. Naša tijela određuju naše seksualno izražavanje i orijentaciju.

Što je dom više u harmoniji, to će društvo više rasti u harmoniji, a sve je to ukorijenjeno u muško-ženskom odnosu koji upotpunjuje potpuni izraz ljudskog bića.

Ova zadnja tvrdnja suvremenom je društvu teška pilula za progutati. Pitanja oko roda i spola koji smo dali kao muškarca i žene pokazuju, prvo, da pitanje seksualnog identiteta zadire duboko u našu srž kao ljudskih bića. Činjenica da postoje snažni glasovi za različite rodne ideologije znak je da je ljudska seksualnost snažan dio onoga što jesmo. Ali Crkva će uvijek braniti datost naše ljudskosti. Iako neće sumnjati u patnju ljudi koji se bore sa stvarima poput istospolne privlačnosti i rodne disforije, uvijek će braniti činjenicu da su čovječanstvo muško i žensko i da su dva spola stvorena da budu u zajedništvu jedan s drugim putem veza braka. To su ciljevi ili svrhe naše ljudske seksualnosti. Samo živeći ove Božje namjene, pronalazimo svoj identitet i živimo savršenije svoju ljudskost.

Ljudska seksualnost i ljudski procvat

Ljudska seksualnost je sredstvo kojim se stvaraju veze zajedništva. To je najsavršenije izraženo u vezi braka između muškarca i žene, ali nije rezervirano za njega. Ljudska spolnost, opet, nije rezervirana za bračni čin. Prijateljske veze i komplementarnost spolova sredstva su kojima se izgrađuje zajedništvo osoba. Ukratko, koliko god muškarci i žene vide dar biti muškarac i žena kao srž svoje ljudskosti, tada će samo društvo cvjetati zbog suštinskog karaktera odnosa između muškarca i žene u društvenoj prirodi čovječanstva. Toliko je bitna da njezina dezorijentiranost može dovesti do raspada zajedništva u društvu.

Zbog toga je Crkva nepopustljiva u muško-ženskoj naravi braka. Bračni savez je “prvo društvo” i “domaća Crkva”. Kako se odnos između spolova živi u braku, on se slijeva i utječe na način na koji se isti odnos živi na široj razini u društvu. Što je dom više u harmoniji, to će društvo više rasti u harmoniji, a sve je to ukorijenjeno u muško-ženskom odnosu koji upotpunjuje potpuni izraz ljudskog bića. Kako je papa sveti Ivan Pavao II.