Jedan je engleski pisac, koji je prešao na katoličanstvo, napisao: „Odbijao bih vjerovati u Boga kojega bih mogao shvatiti.“ Bog jest i ostaje tajna. To osobito vrijedi za trojedinoga Boga, čiju svetkovinu slavimo na današnju nedjelju – tjedan dana nakon svetkovine Duhova.

Svetkovina Presvetog Trojstva stavlja nas svake godine pred pitanje: Tko je zapravo Bog? Pred ovim su pitanjem ljudi stajali svih stoljeća kršćanstva. Mnogi pametni ljudi su o njemu razmišljali, teolozi su pisali mnoštvo knjiga o njemu, umjetnici ga pokušavali naslikati. I mi neprestano tragamo za odgovorom tko je Bog i kakav je Bog. Međutim, unatoč svem krhkom ljudskom znanju, Bog na kraju za nas ostaje tajna. Pred ovom neopisivom tajnom možemo samo kleknuti i pokloniti mu se s poštovanjem. Mnogi vjeruju da Bog postoji, ali to uvijek ne uključuje i vjeru da je Bog u stanju ispuniti njihov život, dati mu smisao, pa i onda kad sve govori u prilog besmisla. Vjerovati da mi je Bog blizu iako ga ne vidim, da je prisutan iako ga ne osjećam, da mi pomaže iako to jasno ne mogu iskusiti – nije jednostavno. Ali je moguće. Vjernik je onaj koji u svakom trenutku živi odnos s Bogom, njemu se povjerava, njegovoj riječi, njegovoj volji. No, čovjek tijekom svojeg života može Boga i ne prihvatiti, može ga odbaciti, ali ga ne može spriječiti da postoji. Bog je čovjeku blizu. On je uvijek prisutan i nikada ne napušta onoga tko ga iskreno traži. Vjerovati ne znači izravno vidjeti kako Bog svime ravna i upravlja, kako nas čuva od doticaja patnje, već biti siguran da se u Božjim rukama sve okreće na dobro.

Jedino u Bogu možemo pronaći utjehu i radost, pa i onda kad je najteže

Jedna lijepa knjiga za djecu nosi naslov „Jim Knopf i Luka vlakovođa“. U toj knjizi ova su se dva lika u svojoj lokomotivi našla u pustinji. Na vidiku su primijetili divovsku pojavu. No, kad su joj se približili, primijetili su da taj div ima vrlo simpatično lice te ih poziva da mu se bez straha približe. Što su mu bliže prilazili, div je bio sve manji, jednostavno kao i oni sami. „Kako to – zapitala su ga njih dvojica – najprije si izgledao divovski, a sada nisi veći od nas?“ Div im nato reče: „Svaki čovjek ima neku svoju tajnu, pa je i ja imam. Kod ljudi i ona zgleda ovako: što se oni više udaljuju od sebe, postaju sve manji, iako zbog toga nisu postali manji. Kod mene je sve obrnuto – što sam udaljeniji, to izgledam veći, a što mi se ljudi više približavaju, to bolje prepoznaju moje pravo lice.“ Upravo ova priča nama danas puno znači. Nije li za neke ljude Bog poput ovog diva? Udaljen i nedostižan, onaj koga se treba bojati. A to je zato što nikada nisu prepoznali pravo Božje lice ljubavi, jer mu se nikada nisu približili. Današnji čovjek želi pobjeći od svega, pa i od Boga. Želi biti samostalan i neovisan. No, nažalost, čini to i s Bogom. Današnji čovjek se tako udaljuje od Boga jer misli da sve može sam i da mu nitko ne treba, pa ni Bog. Otuđen, luta besciljno i ne pronalazi smisao svoga postojanja. Ispunjen pesimizmom, gorčinom i očajem, ali i sebeljubljem i ohološću. Ne shvaća, ili pak ne želi shvatiti, da je jedino u Bogu mir njegove duše. Ne dopustimo da nam se to dogodi. Ostavimo predrasude, mnoštvo pitanja i teorije. Približimo se Bogu koji nas ljubi. Jedino ćemo u njemu pronaći svoj mir i sretnu sigurnost. Jedino u Bogu možemo pronaći utjehu i radost, pa i onda kad je najteže.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed preč. Josipa Filipovića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.