Novi studentski kapelan u Zagrebu don David i rođen je ondje 5. kolovoza 1988., u obitelji pok. Dubravka i Marije. U rujnu 2003. upisao je Nadbiskupijsku klasičnu gimnaziju na Šalati (Zagreb) i kao kandidat ušao u Zajednicu za odgoj salezijanskih zvanja u Podsusedu. Kroz to razdoblje u njemu je sazrio duhovni poziv te je u rujnu 2007. ušao u salezijanski novicijat u Pinerolu pokraj Torina. Prve redovničke zavjete položio je 8. rujna 2008. Formaciju je nastavio u zajednici San Tarcisio u Rimu gdje je završio filozofski studij potreban za svećeničku formaciju. Asistenciju (pedagošku praksu) vršio je u Žepču i Rijeci te je nakon toga poslan na teološki studij u Torino – Crocetta gdje je po završetku studija zaređen za đakona 13. lipnja 2015. Đakonsku godinu proveo je u Torinu pomažući u pastoralu mladih Pijemonte provincije. Na blagdan Sv. Matije, 14. svibnja 2016. zaređen je za svećenika u crkvi Sv. Mati Slobode na zagrebačkom Jarunu po polaganju ruku biskupa mons. Valentina Pozaića. Svoju prvu svećeničku službu obavljao je kao voditelj oratorija i župni vikar u župi Marije Pomoćnice na zagrebačkoj Knežiji. U ožujku 2020. započeo je studij Teologije tijela u Philadelphiji koji je u tijeku, a od rujna 2021. imenovan je studentskim kapelanom u Zagrebu.

Poštovani don Davide, prošle godine imenovani ste studentskim kapelanom u Zagrebu te ste, rekli bismo, ozbiljno „zaorali“ na polju pastorala mladih. Što bi on kao takav, sam po sebi, podrazumijevao?

Pastoral mladih jest prije svega briga za duše mladih koje nam je Gospodin povjerio. Kao studentskom kapelanu na srcu su mi poglavito studenti u studentskim domovima, te općenito studenti grada Zagreba. Ono što nastojim zajedno sa svojom subraćom salezijancima je poticati ih i odgajati u vjeri. Zapravo, kroz nauk Crkve, zajedništvo, sakramente i molitvu malo-pomalo dovesti ih do preobrazbe srca, do susreta sa živim Bogom, do susreta s Kristom.

Budući da je povod našeg razgovora Dan mladih Vrhbosanske nadbiskupije, koji se obilježava posljednje subote u svibnju, kako ste Vi doživjeli mlade kojima ste pred Uskrs u Sarajevu predvodili duhovnu obnovu i može li Vrhbosanska nadbiskupija računati na njih?

Za jednog don Boscova sina mladi su uvijek mladi… Po svojoj prirodi entuzijasti i puni života, otvoreni, iskreni i neprestano traže ono što će dati pravi smisao njihovu postojanju, njihovoj budućnosti. Oni traže Istinu. I to je ono što me raduje i veseli u mom poslanju i službi, koračati uz njih i pomoći im susresti tu Istinu. Takvi su bili i mladi koje sam susreo u Sarajevu. Iako ih je možda brojem manje nego u ostalim hrvatskim gradovima, vjerujem da su upravo oni iskra koja će svojim svjedočenjem zapaliti mnoga druga srca za Isusa. Poput prvih kršćana, pozvani su i to već jesu – biti sol zemlje i svjetlost svijeta.

I to je ono što me raduje i veseli u mom poslanju i službi, koračati uz njih i pomoći im susresti tu Istinu.

Općenito gledajući, iz Vašeg dosadašnjeg iskustva, koliko mladi Crkve u Hrvata (BiH i RH) istinski žive svoju vjeru i na tom tragu utiru siguran put za generacije koje dolaze poslije njih, unatoč „vjetrovima sa Zapada“?

Društvo današnje mlade vjernike, pogotovo Crkve u Hrvata, percipira kao veliki izazov. Usudio bih se reći da se mnogi koji ne vole Crkvu s razlogom čak brinu i pitaju se što se to „kod nas“ događa. Svjedočimo jednom fenomenu u Europi, ako ne i šire – a to je da su mladi koji istinski traže osobni odnos s Bogom sve brojniji i prisutniji u društvu i Crkvi. U manjim je sredinama to možda manje prisutno zbog nešto tradicionalnijeg pristupa vjeri i moguće je čak da taj broj mladih vjernika opada. Međutim, s druge strane, mladi koji dolaze u gradove istinski vape za Isusom, ponovno teže Crkvi. Vjerujem da dobar razlog tome je lijepa i bogata, različita duhovna ponuda, a ponajviše tome doprinosi njihovo osobno svjedočanstvo vjere u radosti jedni drugima, koje je uvijek pomalo „zarazno“ i oduševljava.

Svjedočimo jednom fenomenu u Europi, ako ne i šire – a to je da su mladi koji istinski traže osobni odnos s Bogom sve brojniji i prisutniji u društvu i Crkvi.

Oni koji nas ne vole, percipiraju te mlade katolike čak i kao prijetnju; mladi, sposobni, lijepi, intelektualci koji vape za živim Bogom, trude se živjeti po evanđelju, i koje se ne može slomiti u njihovim idealima. Mislim da su takvi mladi najbolja slika Crkve u Hrvata.

Koja je najveća prepreka u današnjem pastoralnom radu s mladim ljudima?

U radu s mladima više nego o preprekama volio bih govoriti o izazovima. Unatoč mnoštvu mladih koji se u jednom trenutku ponovno vraćaju Crkvi, još uvijek ima mnogo onih koji su možda na margini, koji se osjećaju razočaranima, odbačenima… Ono što je meni osobno izazov, kako doći do onih koji ne dođu sami, koji odbacuju zajednicu, i to često možda i našom krivnjom, zbog loših iskustava vezanih uz Crkvu, uz njihove roditelje, svećenike i vjeroučitelje. Razbijati predrasude i stereotipe u srcima takvih mladih, otkrivati im pravo lice i ljepotu Crkve – to je veliki izazov Crkve danas.

Razbijati predrasude i stereotipe u srcima takvih mladih, otkrivati im pravo lice i ljepotu Crkve – to je veliki izazov Crkve danas.

Kroz svoj rad s mladima i Vi, kao i Vaš prethodnik, stavljate naglasak i na teologiju tijela. Kako o tomu danas ispravno govoriti mladima?

Uvjeren sam da je teologija tijela potrebnija mladima i Crkvi danas, nego onda kad je nastajala u srcu tog velikog svetca i zaštitnika mladih, svetoga pape Ivana Pavla II. Nauk Crkve o ljudskoj spolnosti i tijelu, koji je Karol Wojtyla donio čitavome čovječanstvu „zarazan je“ i prekrasan. Kao što je to komentirao njegov osobni biograf George Weigel: „Teologija tijela je tempirana atomska bomba koja će tek eksplodirati u idućem stoljeću s dramatičnim posljedicama za čitavo čovječanstvo.“

Crkva se danas još uvijek pomalo boji pričati na temu spolnosti i ima tu još puno otpora. I to ne čudi jer svatko od nas je na neki način ranjen na tom području. Osobito mladi danas, ali ti mladi žeđaju za Istinom, i posebno su je potrebni i na tom području.

Oni vrlo dobro znaju i osjećaju da brza i kratkotrajna rješenja koja im svijet nudi ne donose istinsku radost.

Oni vrlo dobro znaju i osjećaju da brza i kratkotrajna rješenja koja im svijet nudi ne donose istinsku radost. A u teologiji tijela, Ivana Pavla II., prepoznaju ideale za kojima čezne njihovo srce, i koji, iako su teški za živjeti, privlače, donose mir.

Najveća novost kateheza Ivana Pavla II. je upravo njegov pristup i metodologija. I mislim da je to ono što danas možemo učiti od njega, tj. kako danas ispravno govoriti mladima o spolnosti. U Teologiji tijela Ivan Pavao II. nije ništa novo izrekao što se tiče nauka Crkve. On zapravo primjećuje da je Crkva govorila stoljećima dobre riječi, ali koristila krivu glazbu.

Wojtyla čini jedan novi korak u pristupu i metodologiji rada, koristi tzv. personalističku fenomenologiju. Dok je Crkva kroz povijest često pristupala čovjeku „odozgor“, dajući mu samo pravila, zakone, zapovijedi koje slijediti…po principu: što smije i što ne smije činiti, Wojtyla kreće drugim smjerom. On polazi od subjektivnog iskustva osobe, koje onda vodi do objektivne istine. Wojtyla je to osjetio kao studentski kapelan. Na poteškoće i pitanja studenata, osobito na području spolnosti, on se nije želio zadovoljiti odgovorima: „Ovo smiješ, a ovo ne smiješ raditi, zato što Crkva tako kaže.“ Već je sam tražio odgovore polazeći od ljudskog iskustva s ciljem da mladima ukaže na smisao i objektivnu istinu određenih pravila.

Činjenica je kako se dio mladeži poslije primanja sakramenta sv. potvrde udalji od Crkve. Kako ih (ponovno) oduševiti za Krista, život u duhu s vjerom, ali i za duhovna zvanja?

Crkva nas već desetljećima poziva na tzv. novu evangelizaciju. Slično onome što je radio Sv. Ivan Pavao II., što je radio don Bosco i ostali veliki svetci… Pozvani smo ne bojati se naviještati i uvijek iznova tražiti nove načine evangelizacije…

Mislim da je veliki problem u evangelizaciji danas taj što se mi bojimo propalih pokušaja… prilazimo mladima koje idemo evangelizirati s pretpostavkom da oni ionako ne žele slušati.

Mislim da je veliki problem u evangelizaciji danas taj što se mi bojimo propalih pokušaja… prilazimo mladima koje idemo evangelizirati s pretpostavkom da oni ionako ne žele slušati. To su opasne predrasude. Nemamo se čega bojati! Isus će već donijeti plodove. Ne zaboravimo da je i prva evangelizacija prvih apostola bila neuspješna. I to nas može utješiti. Dakle, ako se pitamo kako danas mlade (ponovno) oduševiti za Krista, važno je znati da oni kojima smo poslani žele čuti Radosnu vijest, žele susresti Isusa, trebaju ga… Kao što kaže Sv. Pavao: „Nađoše me koji me ne tražahu, objavih se onima koji me ne pitahu“ (Rim 10,20). Važno je biti svjestan kad naviještamo, mi ne naviještamo neku doktrinu, neku ideju ili ideologiju, već živu osobu Isusa Krista.

Svjedoci smo kako u posljednjem desetljeću mladi ljudi sve više – u potrazi za boljim sutra – odlaze iz BiH i Hrvatske. Što Crkva može uraditi u svezi s tim?

Mladi su danas nažalost često razočarani u politiku, u vodstvo naših država jer nemaju povjerenja… Uvijek iste maske, uvijek ista obećanja. Ono što Crkva po tom pitanju može i treba jest poticati mlade na njihovu prisutnost i angažman u politici i društvu. Oni su zapravo i jedina nada koja našoj budućnosti može donijeti novosti i neke radikalnije promjene nabolje. Savjetovao bih im da ne gube entuzijazam i nadu i da ih trenutna situacija ne obeshrabri, već da se uvijek pitaju kako oni osobno mogu pridonijeti da se stvar promijeni u ovoj zemlji u kojoj žive.

Ono što Crkva po tom pitanju može i treba jest poticati mlade na njihovu prisutnost i angažman u politici i društvu.

Nadbiskupijski centar za pastoral mladih Ivan Pavao II. u Vrhbosanskoj nadbiskupiji ulaže veliki trud kako bi mladima ponudio razne sadržaje i približio ih Crkvi. Koliko je važno postojanje jednog ovakvog tijela?

Mladi su potrebni razgovora, da ih netko sasluša… Imaju potrebu s nekim se posavjetovati, konfrontirati… Nedostaje im jasnih i stabilnih životnih primjera u koje se mogu pouzdati, kojima se mogu povjeriti. S druge strane imaju potrebu za zajedništvom, za prijateljstvom i druženjima, stoga mislim da je Nadbiskupijski centar za pastoral mladih jako važan kao nekakva njihova safe zone, njihov cenacolo, baza iz koje će onda biti poslani drugima svjedočiti ono što su primili.

Koliko Vam don Boscova karizma pomaže u Vašem djelovanju?

Kao salezijanci vjerujem da u radu s mladima imamo jedan dodatni vjetar u leđa, upravo zbog don Boscove karizme koja mi omogućuje da mi je raditi s mladima zapravo nešto skroz spontano i prirodno. Kao što je don Bosco govorio „ja se s mladima dobro osjećam“…Jedna od stvari koje bih posebno istaknuo u don Boscovu odgojnom pristupu, koja je i karakteristika naše karizme, definitivno je radost! Imam osjećaj da je u tom smislu don Bosco bio pravi revolucionar u duhovnosti. Čak je razmišljao da to bude naš četvrti redovnički zavjet. Biti kršćani znači prije svega živjeti Radosnu vijest, a tako često na to zaboravimo. Kako ćemo „zaraziti“ druge ljepotom kršćanstva ako ga sami živimo nezadovoljno i namrgođeno. A ta radost proizlazi upravo iz duboka, jednostavna i iskrena odnosa s Gospodinom – svjesni svojih slabosti, ali i Njegove milosti koja obilato djeluje u našem životu.

Jedna od stvari koje bih posebno istaknuo u don Boscovu odgojnom pristupu, koja je i karakteristika naše karizme, definitivno je radost!

Na kraju, možete li nam predstaviti službu studentskog kapelana u Zagrebu te kakva je njezina budućnost s obzirom na odseljavanje?

Ono što još mogu reći jest da imam baš blagoslovljen posao, blagoslovljenu službu. Studentski kapelan najviše se susreće sa studentima, ali i sa srednjoškolcima i radničkom mladeži, a ono što je moja sreća i blagoslov je to što sam okružen mladima koji su otvoreni za dijalog, za razgovor, za savjet. Veliki dio svog vremena zapravo provodim u uredu na Savi koji se u ove toplije dane često preseli na jarunsko šetalište gdje primam studente na razgovor i ispovijed… Kroz različite aktivnosti, predavanja, među kojima se posebno ističe studentski vjeronauk srijedom, pokušavam ih oduševiti za Radosnu vijest kako bi još bolje upoznali, zavoljeli, živjeli, slavili i svjedočili svoju vjeru.

Izvor: Katolički tjednik Nedjelja ba