Fra Josip Ikić promišlja o duhovnim borbama koje vode kršćani svakodnevno. Prenosimo njegovo razmišljanje objavljeno na stranici Svjetlo riječi.

Da bismo bolje razumjeli što su to tjelesne (putene) napasti, pogledajmo kratko kako Biblija promatra čovjeka. Trojstveni Bog stvorio je čovjeka na svoju sliku i priliku (usp. Post 1,26). Pojednostavljeno rečeno, i čovjek je trojstveno biće – sastavljen od duha, duše i tijela (usp. 1 Sol 5,23; Heb 4,12). Ponekad se za čovjeka kaže da je sastavljen od tijela i duše. Isto tako, u nekim slučajevima ne pravi se razlika između duha i duše (usp. Mt 10,28). Mi smo, dakle, jedinstvo tijela, duše i duha. Preko (fizičkoga) tijela uspostavljamo odnose s vanjskim svijetom pomoću pet osjetila (vid, sluh, opip, okus, miris). Preko duše (psihe) smo usmjereni na sebe i bližnje pomoću volje (želje), intelekta (mišljenja) i emocija (osjećaja). Kontakt s Bogom uspostavljamo pomoću duha vjerom, ufanjem, ljubavlju. Naravno, Boga štujemo i ljubimo cijelim svojim bićem (usp. Lk 10,27).

 Kontakt s Bogom uspostavljamo pomoću duha vjerom, ufanjem, ljubavlju.

Istočni grijeh nije narušio samo naše odnose prema Bogu i bližnjemu nego je poremetio i naš nutarnji sklad duha, duše i tijela. Prije grijeha čovjek je duhom usmjeravao dušu, a dušom tijelo i živio u nutarnjoj harmoniji. Bez Božje pomoći ne možemo zadobiti nutarnji mir i sklad. Zato se Bog utjelovio u Isusu da spasi, otkupi i posveti cijelo naše biće: duh, dušu i tijelo. Iako preko sakramenata kršćanske inicijacije (krst, potvrda i pričest) postajemo nova stvorenja u Kristu, ipak i dalje ostaju u nama krhkost i slabost naše ljudske naravi te sklonost na grijeh koju Crkvena predaja naziva požudom (concupiscentia).  Naravno, tijelo nije zlo u sebi, nego grešno, sklono grijehu. Zato, uz Kristovu milost, moramo voditi duhovnu borbu i protiv grešnih sklonosti i navika našega tijela, odnosno protiv putenih napasti (usp. KKC, 1426).

Zato, uz Kristovu milost, moramo voditi duhovnu borbu i protiv grešnih sklonosti i navika našega tijela, odnosno protiv putenih napasti

O ovoj duhovnoj borbi dobra i zla, o boju između našega duha ili duše (nutarnjega čovjeka) i našega tijela (vanjskoga čovjeka) Pavao kaže: „Doista znam da dobro ne prebiva u meni, to jest u mome tijelu. Uistinu: htjeti mi ide, ali ne i činiti dobro. Ta ne činim dobro koje bih htio, nego zlo koje ne bih htio – to činim” (Rim 7,18-19). Zatim nastavlja: „Po nutarnjem čovjeku s užitkom se slažem sa Zakonom Božjim, ali opažam u svojim udovima drugi zakon koji vojuje protiv zakona uma moga i zarobljuje me zakonom grijeha koji je u mojim udovima. Jadan ti sam ja čovjek! Tko će me istrgnuti iz ovoga tijela smrtonosnoga” (Rim 7,22-24). Vjerujem da svaki vjernik doživljava sličnu nemoć i jad u borbi protiv „grešnoga tijela”, protiv grešnih navika, stečenih ili naslijeđenih. Ali, hvala Bogu, i ove bitke se mogu dobiti uz Kristovu pomoć. Zato s Pavlom hrabro recimo: „Sve mogu u Onome koji me jača!” (Fil 4,13).

Ako živimo po Duhu, postižemo vječni život.

Dakle, kad se obratimo i duhovno preporodimo te usvojimo Kristove stavove (misao) i Kristovu snagu (Duha Svetoga), moći ćemo pobjeđivati požude svoga grešnog tijela. A ovo su djela našega grešnog tijela: bludnost, nečistoća, razvratnost, idolopoklonstvo, vračanje, neprijateljstva, svađa, ljubomora, srdžbe, spletkarenja, razdori, strančarenja, zavisti, pijančevanja, pijanke i slično. Ako živimo po tijelu, nećemo se spasiti (usp. Gal 5,19-21). Ako živimo po Duhu, postižemo vječni život. Zato hrabro krenimo u duhovnu borbu protiv tjelesnih grijeha, odnosno razapnimo tijelo sa strastima i požudama da bismo već ovdje uživali plodove Duha: ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost, uzdržljivost (usp. Gal 5,22-24).