Otkako su učenici postali svjedoci najvećeg događaja u povijesti – uskrsnuća – sve je zadobilo potpuni smisao. Promjenom njihova srca došlo je i do promjene njihova pogleda na život. Svaka patnja, muka, težina koju život sa sobom nosi više nije ista. Jutra su drukčija, dani su drukčiji, večeri su mirnije i noći bezbrižne. Gospodin je živ. 

U ovoj istini usidrena je životna nada i svakoga od nas. Susret sa Isusom koji nije mrtav, nego oživje, temeljno je polazište za miran i spokojan život na zemlji. Ova povijesna stvarnost toliko je snažna i istinita da čovjeku daje mir i u najburnijim vremenima. Čak i kad su završili u zatvoru, kad su im strogo branili da nastave govoriti o Isusu, i pod prijetnjom smrću, apostoli su doslovce svaki dan i u Hramu i po kućama neprestance učili i navješćivali Krista, Isusa. Snažan je ovaj susret čovjeka s Bogom kad mu, unatoč svim izvanjskim prijetnjama, najednom ulijeva toliku hrabrost da i dalje radosno širi jedinu Istinu koja postoji, Istinu koja je iznad svih drugih istina, pred kojom se sve ideologije gube u samima sebi. I to ne čini čovjek. Učenici nemaju ništa s time. Oni samo govore ono što su vidjeli i čuli, ono čemu su sami svjedočili. Istina o kojoj govore, a to je Isus Krist, dalje djeluje neovisno o njima i njihovim sposobnostima svjedočenja ili uvjeravanja. Činjenica Isusova uskrsnuća toliko je snažna da čovjeka stavlja u stanje ludosti gdje on postaje spreman zanemariti samoga sebe i svoj ovozemaljski život zbog onoga što je doživio i u što se uvjerio u susretu sa Živim. Pred svojim očima imamo dokaz da ovaj život nije vječnost, da naša patnja nije apsolutna, već da je za nas pripravljena proslava nakon smrti. Ta proslava započinje Kristovim uskrsnućem, jedinom pobjedom zbog koje svako naše slavlje zadobiva svoj puni smisao.

Bez obzira na ovu tako izvanrednu i posebnu novost, učenici su ostali čvrsto na zemlji, osjećajući da ovozemaljski život nije prestao imati svoje zahtjeve. Vratili su se svojim svakodnevnim poslovima. Opet su išli loviti ribu od koje su živjeli oni i njihove obitelji. I opet su naišli na isti problem: te noći ne uloviše ništa. Ovaj problem postojao je, sjećamo se, i kod prvoga Isusova susreta s učenicima, kad ih je – nakon što je učinio čudo ogromnog ulova –  pozvao da ga slijede. Sada ti isti učenici žive u novoj spoznaji da je Isus s njima, iako ga ne vide, i ne upadaju u novi očaj premda je pred njima stari problem. Oni se jednostavno trude i dalje, ne mrmljajući i ne žaleći same sebe zbog neuspjeha. Isus se odjednom pojavljuje i ponavlja staro čudo po kojem su ga odmah prepoznali. To je bila samo potvrda one sigurnosti koju su nosili u svome srcu – Isus je živ.

Ako nas pritišću naše životne poteškoće, trenutni neuspjesi, ono na što se tada trebamo vratiti jest spoznaja da je Isus živ.

Draga braćo i sestre! I mi smo povjerovali da je Isus živ. To je razlog zbog kojega smo danas ovdje. Iz ovih događaja i iz ponašanja apostola o kojima čitamo u Svetome pismu možemo crpiti nova ohrabrenja. Ako nas pritišću naše životne poteškoće, trenutni neuspjesi, ono na što se tada trebamo vratiti jest spoznaja da je Isus živ. Ne mrmljati i ne svaljivati na nj krivnju zbog našega trenutnoga stanja, nego uvijek iznova preispitati koliko smo čvrsto prionuli uz njega. Život nas, istina, odvuče od potpunoga predanja te lako zaboravimo na ono osnovno. Zato se uvijek kao zajednica ovdje, na svetoj misi, podsjećamo na žrtvu koja je za nas podnesena i na uskrsnuće koje je za nas ostvareno. Povratak na tu sigurnost učinit će da i mi zajedno s psalmistom možemo reći: Večer donese suze, a jutro klicanje. Okrenuo si plač moj u igranje, Gospodine, Bože moj, dovijeka ću te hvaliti!

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Marija Brkića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.