Marijansku pučku pjesmu ”Čuj nas, Majko, nado naša’ napisao je don Mihovil Mijo Ćurković (1852. – 1936.) zaslužni zadarski svećenik, domoljub i istaknuti hrvatski crkveni skladatelj.

Rođen je u zadarskome predjelu Arbanasi, a 55 godina bio je župnik u župi Gospe od Ružarija u gradskome predjelu Diklo.

Don Mihovil je autor i u narodu prihvaćene klapske skladbe: ”Oj, ti dušo duše moje, čuvao te dobri Bog”.

Njemu u spomen u toj župi u Zadru krajem srpnja prije tri godine (28. srpnja, 2019.) blagoslovljena je i postavljena spomen-ploča, a održana je i tribina o životu toga, široj javnosti nedovoljno poznatog, a zaslužnog svećenika.

Spomen-ploča (Foto: Zadarska nadbiskupija)

Jedan od izlagača bio je don Zdenko Dundović, crkveni povjesničar i ravnatelj Teološko-katehetskog odjela Sveučilišta u Zadru. On je blagoslovio spomen-ploču.

„Zanimljivo je istaknuti da su mnoge svjetovne popijevke, za koje se držalo da pripadaju narodnoj tradiciji, izašle iz pera don Mihovila Ćurkovića. Primjerice, pjesma ‘Oj ti dušo duše moje’ njegovo je autorsko djelo“, naglasio je dr. Dundović.

Don Mihovil rođen je 7. veljače 1852. od oca Miška i majke Cvite rođ. Vukić u Arbanasima. Gimnaziju i bogosloviju završio je u Zadru. Zaređen je za svećenika 28. listopada 1874. Bio je župnik u samo dvije župe: u Preku (1875.-1878.) i Diklu (1878.-1933.).

Bio je vrlo vrijedan, dobar propovjednik, književnik, skladatelj, vrstan solo pjevač. Objavio je knjige ‘Dvaest popjevaka uz pratnju glasovira’ (Trst, 1891.) i ‘Povijest Arbanasa kod Zadra’ (Šibenik, 1922.).

Skladao je tri staroslavenske mise, dva moteta, više litanija i marijanskih pjesama za jednoglasno i višeglasno izvođenje uz pratnju orgulja te razne svjetovne zborske skladbe. Bio je i član stranke prava, te glagoljaš koji je gotovo do smrti služio misu na staroslavenskom jeziku.

U mirovinu u samostan Sv. Mihovila u Zadru povukao se 1933. Kad su u samostan došli talijanski učenici zadojeni fašizmom, on odlazi u Arbanase kod svoje nećakinje Marije Duka, majke velikog crkvenog dobrotvora mons. Šime Duke, nekadašnjeg djelatnika Vatikanskih arhiva.

Don Mihovil je umro 23. rujna 1936. i pokopan je na Gradskom groblju u Zadru.

Dr. Dundović je rekao da je u to vrijeme bila prisutna napetost između svećenstva hrvatskog i talijanskog nacionalnog opredjeljenja što se odražavalo i na vjernike.

On je po nacionalnoj odrednici bio Hrvat, po duši i podrijetlu Arbanas, a de facto loci Dikljanin, rekao je dr. Dundović.

Analizom upisa u matičnim knjigama koje je don Mijo uredno vodio, moguće je prionuti znanstvenom istraživanju demografskih prilika u Diklu u drugoj polovici 19. i prvoj polovici 20. st.

„S obzirom da su seljani u vrijeme njegova dolaska u župu uglavnom bili nepismeni, don Mijo je bio posrednik između crkvenih i svjetovnih vlasti i mještana. Sve odluke, zapovijedi, poticaji i ostalo išlo je preko župnika, koji je na nedjeljnoj misi narod upoznavao sa sadržajem dopisa. Osobito su važni dopisi o moralnim odredbama crkvenih i svjetovnih vlasti, jer svjedoče da se u čitavom zadarskom okruženju 19. st. često pribjegavalo priležništvu, o čemu su oštrim dopisima zadarski nadbiskup i austrijske vlasti poticali župnike na korigiranje stanovništva.”

U vrijeme bolesti, osobito za pojave difterije, arhivski spisi kazuju da su župnici, tako i don Mijo, poticali narod na cijepljenje djece kako bi se izbjeglo povećanje smrtnosti i ublažilo mukotrpan život težaka. Slabi higijenski uvjeti i socijalni status utjecali su na visoku smrtnost djece.

Zanimao ga je i znanstveni rad, osobito povijest rodnih Arbanasa, a jedna od temeljnih odrednica don Mihovila bila je ljubav prema glazbi koju je gajio od ranih dana.

Njegovo glazbeno stvaralaštvo privuklo je pozornost glazbenih kritičara.

Novinar Rudi Belić, iznoseći podatke o počecima hrvatskoga glazbenog djelovanja, u članku ‘Glazba u Dalmaciji od apsolutizma naovamo’ u časopisu ‘Pjevački vjesnik’ 1912. g., napisao je:

Među ovim prvim radnicima spomenut ću Mihovila Ćurkovića koji je napisao mnogo popijevki za jedan glas uz pratnju glasovira. Poznat je bio po zvonkom i ugodnom baritonu, nastupio je kao vrstan pjevač u Zadru, Dubrovniku i drugim gradovima.

Kritičar časopisa ‘Gusle’ (1892.) za Ćurkovićeve skladbe kaže: Melodije su osobito zgodne za pjevanje, jer potječu od vješta pjevača koji poznaje efekte pjevačke.

Muzikolog Božidar Širola u knjizi ‘Pregled povijesti hrvatske muzike’ (1922.) navodi da je don Mihovil pokazao svježu melodijsku invenciju i da su njegove melodije jako prikladne za pjevačko grlo.

Glazbeni kolekcionar Đuro Nazor iz Bobovišća na Braču, koji je vodio korespondenciju s Ćurkovićem, izjavio je: U početku Ćurkovićeva rada u Dalmaciji nismo imali nacionalnih skladatelja. On je među prvima svojim stvaranjem budio narodnu svijest među Dalmatincima. To mu se mora priznati i jedan dan pisati o njemu s toplom simpatijom.

U novije vrijeme Maja Milošević Carić sastavila je ‘Katalog muzikalija u arhivu Dominikanskog samostana sv. Petra Mučenika u Starome Gradu na Hvaru’ (Split, 2017.), u kojem je navedeno sedam glazbenih djela don Mihovila Ćurkovića, što znači da su oni kružili duž dalmatinske obale, poručio je uz ostalo dr. Dundović.

Don Mihovil stjecao je temeljna glazbena znanja od svoga učitelja glazbe, talijanskog skladatelja Antonija Ravasija koji je bio i ravnatelj zbora zadarske katedrale, a bio mu je i učitelj u bogosloviji.

Dr. Dundović je citirao i mons. Pavla Keru da je talentiran i samouk glazbenik i solo pjevač don Mihovil Ćurković iz Zadra dao zamjetan umjetnički prilog hrvatskom narodu te spada među zaslužne i istaknute ljude svoga kraja.

S druge strane, kao rodoljub i veliki poklonik glagoljice svijetli kao uzor svima koji se i danas bore za očuvanje hrvatskog narodnog identiteta, objavila je Informativna katolička agencija povodom postavljanja spomen-ploče na župnoj crkvi u Diklu.

Uoči postavljanja spomen-ploče u župi Diklo (Foto: Zadarska nadbiskupija)