U Psalmu 19, psalmist David hvali i zahvaljuje Bogu za Njegov zakon. Zakon je Gospodnji savršen, osvježava dušu. Uredba je Jahvina pouzdana, daje mudrost poniznima. Zapovijedi Gospodnje ispravne su, vesele srce. Jasna je zapovijed Gospodnja, prosvjetljuje oko. Strah je Gospodnji čist, vječan. Zakoni su Gospodnji istiniti, svi su pravedni (Ps, 8-10), piše Catholic Exchange.

Možemo biti jednako zahvalni za učenja Evanđelja i crkvene nauke koji su veliki dar. Kroz ove doktrine možemo učiti o Bogu, ljudima, Crkvi i sakramentima, molitvi i životu kao katolici. Izvori učenja Crkve nisu ljudski razum ili mišljenje, već dolaze iz Svetog pisma i Svete Tradicije, uz posredovanje Crkvenog Učiteljstva. Možemo se pouzdati da je ono što Crkva naučava istinito jer je objavljeno od Boga i tako živimo u skladu s istinom koju ona uči.

Među nekim katolicima postoji lažna percepcija da su učenja Crkve teret za ljude i da ih je previše teško slijediti. Ono što ne shvaćaju je da nam Bog daje milost da slijedimo njegove zapovijedi. Životi svetaca i mnogih suvremenih katolika pokazuju da se nauk Crkve može živjeti uspješno i radosno. Utvrdili su da je ono što Katekizam Katoličke crkve kaže doista istina: “Dogme su svjetla na putu vjere; one ga osvjetljavaju i čine sigurnim.” (89) Budući da ovi vjerni katolici imaju tako veliku ljubav prema Isusu i Njegovoj Crkvi, sposobni su živjeti svetim životom i prakticirati samodarujuću agape ljubav prema drugima. Kao što je sveti Ivan napisao: “Jer ljubav Božja je to da držimo njegove zapovijedi, a njegove zapovijedi nisu teške” (1. Ivanova 5,3-4).

Katoličke doktrine, koje predstavljaju našu zajedničku vjeru, zapravo su izvor jedinstva, kao kada zajedno molimo Nicejsko vjerovanje.

U konačnici, ljudi se moraju odlučiti hoće li slijediti učenja Crkve ili učenja svijeta. Prečesto su ideje ljudi o tome što je ispravno, a što loše određene vrijednostima sekularnog društva koje se promiču u medijima, sveučilištima, politici i osobnim mišljenjima ljudi. Ako je moralni nauk Crkve protiv nečega što svijet ne smatra grijehom, neki se katolici protive tom nauku umjesto da ga nastoje razumjeti. Još jedna pogreška koju neki ljudi čine je oslanjanje na istraživanja katoličkog mišljenja kao vodiča za ono što je istina. Nadbiskup Sheen se o tome osvrnuo u Putu do unutarnjeg mira: „Brojevi postaju mjerilo dobrote. Ako se može izbrojati dovoljan broj onih koji krše određenu Božju zapovijed, onda se tvrdi: „Pedeset milijuna preljubnika ne može biti u krivu. Moramo promijeniti Zapovijedi.’”

Crkvena učenja ostaju istinita bez obzira na to vjeruju li im neki ljudi ili im se sviđaju. Ljudi imaju slobodnu volju. Mogu odlučiti živjeti prema onome što Crkva uči ili to ne činiti; međutim, oni su nepošteni i prave skandal ako tvrde da su dobri katolici dok javno odbacuju učenje Crkve. Također je zabrinjavajuće kada ljudi koji ne vole crkvena učenja nastoje nametnuti vlastite ideje univerzalnoj Crkvi. Mislim da je najveća podjela u Crkvi u mom životu uzrokovana stalnim protivljenjem moralnim učenjima Crkve i zahtjevom da ih se promijeni. Katoličke doktrine, koje predstavljaju našu zajedničku vjeru, zapravo su izvor jedinstva, kao kada zajedno molimo Nicejsko vjerovanje. Isus je rekao: “Ako me ljubite, čuvajte moje zapovijedi.” (Ivan 14,15). Ako ljubimo Isusa, htjet ćemo slijediti sva njegova učenja, a njegova ljubav prema nama omogućit će nam da budemo vjerni.

Naravno, svima nam je potrebno stalno obraćenje. Kad katolici budu imali poniznosti shvatiti da ne znaju sve i da je Bog otkrio svoju istinu u svojoj crkvi, oni će cijeniti ljepotu i dobrotu onoga što Crkva uči. Poznajem vjerne katolike koji su u prošlosti doživjeli obraćenja što ih je dovelo do toga da su mogli vjerovati i živjeti ono što Crkva naučava. To je bilo i moje iskustvo. Kao tinejdžer, nisam mislio da je potrebno svake nedjelje ići na misu ili na ispovijed. Nakon obraćenja na fakultetu, pohađanje mise postalo je toliko važan dio mog života da nastojim ići radnim danom kao i nedjeljom. Redovito idem i na ispovijed.

Kad bi svi slijedili Božja učenja, imali bismo istinski mir u svijetu i nitko ne bi bio povrijeđen ili iskorištavan.

Deset zapovijedi, temelj učenja Evanđelja i moralnih učenja Crkve, temelje se na ljubavi: ljubavi prema Bogu i ljubavi prema bližnjemu, što je Isus učio (Mt 22, 37-38). Molimo, idemo na misu nedjeljom, tražimo njegov oprost u sakramentu pokore, ne koristimo njegovo ime na način bez poštovanja, ne pretvaramo stvari u idole koji zamjenjuju Boga ili sudjelujemo u praznovjernim praksama. Zato što volimo bližnjega, brinemo se za bolesne i siromašne, poštujemo svoje roditelje, prakticiramo čistoću, pošteni smo, štitimo pravo ljudi na život i pomažemo im u njihovim potrebama. Kad bi svi slijedili Božja učenja, imali bismo istinski mir u svijetu i nitko ne bi bio povrijeđen ili iskorištavan. Sva zla koja postoje poput ubojstava, pobačaja, eutanazije, rata, trgovine ljudima, zlostavljanja, nasilja i krađe uzrokuju ljudi koji odbacuju moralna učenja Crkve.

Izvor zabluda je da neki katolici možda čak i ne znaju mnogo o tome što Crkva naučava i da su pod utjecajem pogrešnog predstavljanja učenja Crkve u medijima. Nažalost, nekima je kateheza završila kada su primili sakrament potvrde. Važno je nastaviti učiti o našoj vjeri. Osim dobrih propovijedi na misi, postoje mnoga velika sredstva: Katekizam Katoličke Crkve (i raniji katekizami); spisi svetaca, crkvenih očeva, papa i modernih katoličkih pisaca poput nadbiskupa Fultona J. Sheena i Petera Kreefta; nastava za obrazovanje odraslih u župama; konferencije i razgovori; i (vjerni) katolički mediji. Katolici također mogu podijeliti priče s prijateljima i rodbinom o načinima na koje su učenja Crkve utjecala na njih i pomogla im.

U svojoj prekrasnoj enciklici Veritatis Splendor (Sjaj istine) sveti Ivan Pavao II. pisao je o povezanosti vjere i moralnog života. “Vjera također ima moralni sadržaj. Ona potiče i poziva na dosljednu životnu predanost; ona podrazumijeva i dovodi do savršenstva prihvaćanje i obdržavanje Božjih zapovijedi… Kroz moralni život vjera postaje ‘ispovijed’, ne samo pred Bogom nego i pred ljudima: postaje svjedočanstvo.” (89)