U ovoj velikoj i svetoj noći čitali smo niz čitanja iz Staroga zavjeta u kojima se izlaže Božji naum stvaranja i spasenja čovjeka, ne samo pojedinca već i cijelog Božjeg naroda, piše don Ivan Bodrožić svećenik Splitsko-makarske nadbiskupije u svome promišljanju koje je objavio na svome portalu Patrologija.com.

Kroz čitanja, počevši od onog prvog izviješća o stvaranju uočavamo da Bog sanja svoje snove s čovjekom, svojim ljubljenim stvorenjem i krunom svega stvorenja. Zato i čitamo kako sve što Bog stvara, bijaše dobro, sukladno njegovim snovima i svetim planovima za stvorenja, a vrhunac svega ja kada sanja san o čovjeku govoreći: “Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična.”

U tom smislu je znakovit i blagoslov nad čovjekom: “Plodite se i množite, i napučite zemlju, i sebi je podložite.” Nadalje, čitali smo kako sanja snove i sa svojim izabranikom Abrahamom, potom i Mojsije, kao i sa cijelim svojim narodom. Doista, Gospodin je sanjao svete snove stvaranja, izabranja i spasenja s čovjekom i sa svojim narodom.

S druge pak strane znamo da je i Adam, čovjek, čim se malo osovio na vlastite noge, počeo sanjati svoje snove. Ali snove neovisne od Božjih snova. Odbio je vjerovati u snove svoga Stvoritelja, te počeo, zavaran sotonskim varkama, sanjati bezbožne snove koje je sotona ovako formulirao: ”Onoga dana kad budete s njega (stabla s kojeg je Bog zabranio jesti) jeli otvorit će vam se oči, i vi ćete biti kao bogovi, koji razlučuju dobro i zlo.”

Dok se pobunio cijelim svojim bićem protiv Božjih snova i nauma, ni slutio nije da ruši temelj svoga postojanja.

Počeo se baviti mišlju kako postati bogom bez Božje pomoći, kako ostvariti svoje naume odbacujući njegove. Tako se napuhao od oholosti, a zaboravio da je tek prah i pepeo, da je iz zemlje uzet, te da mu se u zemlju vratiti, ako mu Gospodin oduzme svoj životvorni dah. Dok je dizao ruku i glavu protiv Boga, nije bio svjestan da diže ruku i glavu protiv sebe. Dok se pobunio cijelim svojim bićem protiv Božjih snova i nauma, ni slutio nije da ruši temelj svoga postojanja.

I kad je počinio teško bezboštvo neposluha, spoznao je da je sebe gurnuo u prašinu i propast, da nije došao do neba, već se vratio zemlji. Tada se probudio od svoga bunila, te je shvatio da to nisu bili snovi, već sotonske obmane i opsjene kojih je bio žrtva. Istovjetna priča bi se mogla iz večerašnjih čitanja rekonstruirati i s narodom Božjeg izabranja, s Izraelom.

No Bog zbog svega toga nije prestao sanjati svoje snove o čovjeku i njegovu vječnom životu, o svome narodu i njegovoj slobodi i spasenju. Zato je i poslao svoga Sina na svijet svoje svete snove pretvori u stvarnost. I doista, njegov Sin, a naš Gospodin, Isus, zajedno s Ocem je sanjao iste snove od samoga početka, te je nastavio sanjati i kao utjelovljeni Bog na zemlji. No sveti Božji snovi teško su se probijali kroz ljudsku povijest i kroz povijest izabranoga naroda. Najbolji dokaz tome su događaji velikoga petka, to jest njegova muka, razapinjanje i smrt. No sotonsko zlo koje se protiv njega diglo nije znalo da on i u grob sa sobom nosi Božje snove, te da ih upravo polazeći od groba u koji je pokopan počinje ostvarivati. Sin Božje je bio prisiljen zaspati snom pravednika u utrobi zemlje, kako bi konačno dosanjao san vječnoga spasenja. Počivajući u grobu priveo je kraju san ljudskoga spasenja i oslobođenja od ropstva grijeha cijeloga naroda Božjega.

“Sjeti se čovječe da si prah i da ćeš se u prah vratiti!”

Večeras zajedno s Kristom sanjamo i mi svoje snove, večeras sanjamo snove svoje ljudskosti. No, doista, sanjati nam je snove zajedno s njime, u protivnom, poput prvoga čovjeka, završit ćemo u bezbožnosti, te će za nas vrijediti u potpunosti ono upozorenje s početka korizme: “Sjeti se čovječe da si prah i da ćeš se u prah vratiti!” No sanjajući snove s Kristom raspetim i pokopanim, imamo pravo vjerovati i klicati od radosti da se to neće tako dogoditi, jer nismo stvoreni da se u prah vratimo, već da se u nebu proslavimo. I kao što njegovo tijelo nije istrunulo u grobu, nije se u prah pretvorilo, već je slavno uskrsnulo, i mi večeras sanjamo Božje snove života vječnoga. Jer ono “sjeti se čovječe” znamo da znači: “Sjeti se čovječe da si prah i ako ne budeš živio sveto i pobožno, u prah ćeš se vratiti!” I mi to dobro znamo u ovoj svetoj noći u kojoj slavimo Kristovu uskrsnu pobjedu.

Večeras se radujemo jer njega, našu Glavu i našega Gospodina, zlo nije pretvorilo u prah, već je on pobijedio zlo, grijeh i smrt slavno ustavši od mrtvih. Svojom pobjedom čovjeku je vratio nadu, te mu je tako svojom smrću vratio život. Ustavši od mrtvih ostvario je vječni Božji san, čime je i nas ohrabrio da sanjamo Božje snove na zemlji i da zemlju učinimo mjestom svetih ostvarenja njegovih snova, da umjesto kuće ropstva bude zemlja obećanja i istinskog ostvarenja za svakog čovjeka.

Zato i mi sanjajmo snove o božanskoj veličini čovjeka po uzoru na ovoj sveti Kristov san dosanjan u kalvarijskom grobu, jer što je Krist ostvario u svome tijelu, ostvaruje se za svakoga od nas po vjeri u njegove sveto uskrsnuće.