Župnik splitske Župe Gospa od Ružarija i nekadašnji župnik zagrebačkog Samostana i župe bl. Augustina Kažotića pater Marko Bijelić u svome promišljanju o Isusovoj smrti na križu poručio je da je Isusov križ znak Isusove smrti u služenju iz ljubavi za spasenje čovjeka te je naglasio potrebu umiranja sebi usporedivši to s evanđeoskom slikom pšeničnog zrna. Promišljanje patera Marka koje je objavljeno na stranici Samostana i župe bl. Augustina Kažotića prenosimo u cijelosti.

Isus Krist, Sin Božji i najveći dar Božji čovječanstvu, začetnik je novoga života kroz otajstvo smrti na križu i uskrsnuća. Sama smrt je uključena u tajnu života. Ali ta smrt nije pasivno umiranje, nego aktivno u smislu žrtve. Nema života vječnoga bez umiranja u sebi za druge.

Isusov križ je znak Isusove smrti u služenju iz ljubavi za spasenje čovjeka.

Slika toga je pšenično zrno, koje, „pavši na zemlju, ako ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod.“ Jedan oblik tog umiranja u sebi je služenje drugima. Zato Isus upozorava svoje učenike da tko isključivo živi za sebe, izgubit će na kraju taj život u vječnosti. Onaj tko ide za Isusom, odlučio mu je služiti. A služiti Isusu znači živjeti poput njega u radosnom služenju za spasenje svijeta.

Isusov križ je znak Isusove smrti u služenju iz ljubavi za spasenje čovjeka. Isusovo poslanje, ali ujedno i naš kršćanski identitet, je nezamisliv i neshvatljiv bez križa i radosnog služenja drugima za njihovo spasenje. U kontekstu današnjeg vremena doista zvuči neshvatljivo Isusova misao da se čovjekova propast nalazi u ljubavi prema vlastitom životu.

Isusova nakana je upozoriti na pogubnost i opasnost da čovjek isključivo ljubi samoga sebe kada iz te ljubavi isključi Boga i bližnjega.

S druge strane, lako je opet otići u drugu krajnost i ovu Isusovu tvrdnju shvatiti kao poziv na preziranje i odbacivanje sebe. Ako nas Bog ljubi, zašto mi sami sebe ne bismo smjeli ljubiti? Isusova nakana je upozoriti na pogubnost i opasnost da čovjek isključivo ljubi samoga sebe kada iz te ljubavi isključi Boga i bližnjega. To samodostatno sebeljublje vodi čovjeka u propast. Kada je voljeti sebi u zajedništvu s ljubavlju prema Bogu i drugima, ona nije štetna nego je plodonosna.

Takva ljubav se ne boji umiranja i smrti za razliku od sebičnog sebeljublja, koje se grčevito drži vlastitog ja i svojih interesa. To sebeljublje, očišćeno od svake ljubavi prema Bogu i bližnjemu, mrtva je ljubav, koja u sebi nema ploda ni budućnosti u Božjim očima. Onaj tko pred očima nema drugi život i svoj pogled tvrdoglavo drži prikovanim za ovaj život (prolazan), bez ikakva nadanja i čežnje za božanskim životom i zajedništvom s Bogom, nije spreman umrijeti u sebi i odreći se svoga staroga ja.

„Tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni.“ To „mrziti“ znači izabrati smrt u Kristu i umiranje s njime na križu, ali time čovjek izabire i zadobiva život.

Kristova logika pšeničnog zrna i njegova umiranja je teška i zahtjevna. Zato Isus koristi glagol mrziti kako bi to naglasio. „Tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni.“ To „mrziti“ znači izabrati smrt u Kristu i umiranje s njime na križu, ali time čovjek izabire i zadobiva život. Ne možemo biti novi ljudi i roditi se za novi život, ako prije ne umre u nama stari čovjek, ako nismo spremni odreći se starog i grešnog života.