Danas u središtu naše vjerničke pozornosti, drugoga dana Vazmenog trodnevlja, stojimo pred križem koji sam Bog stavlja pred nas da ga dotaknemo, da ga poljubimo, da mu se poklonimo, piše piše svećenik Splitsko-makarske nadbiskupije, don Ivan Bodrožić u svom promišljanju koje je objavio na vlastitoj stranici pod nazivom Patrologija.com. Njegovo promišljanje prenosimo u nastavku.

Stojimo pred križem spominjući se kako je na drvetu križa izvršena smrtna osuda nad Božjim Sinom, kako smo slušali u izviješću iz Muke po Ivanu: “Uzeše dakle Isusa. I noseći svoj križ, iziđe on na mjesto zvano Lubanjsko, hebrejski Golgota. Ondje ga razapeše, a s njim i drugu dvojicu, s jedne i druge strane, a Isusa u sredini.”

Zato je u obredima Velikoga petka križ u središtu pozornosti i čašćenja, jer je ovaj događaj bio ciljna točka prema kojoj je Isus bio usmjerio svu svoju pozornost i svu svoju mesijansku djelatnost. Doista, svjesno je išao prema trenutku u kojem će položiti život na križu, kako bi svojom krvlju zapečatio svoje propovijedanje, te dao snagu blagovanju pashalne večere. Zato je i večeras u obredima Velikoga petka sveti križ Gospodinov u sredini između slušanja njegove riječi, te obreda pričesti u kojem primamo njegovo tijelo predano za nas i naše spasenje. Jer božanska mudrost koja je izlazila iz njegovih usta nije ostala samo na riječi, već je potvrđena svetim znamenom njegove krvi, a kruh i vino nisu ostali samo zemaljski prinosni darovi, već su primili njegovu muku i smrt, ali i snagu uskrsnuća, čemu je križ trajni znak i spomen.

Križ je za Isusa bio život, jer je na križu, upravo time što je dopustio da ga razapnu i ubiju, porazio sve ono što je bilo ljudsko, a otkrio snagu božanstva koje je porazilo samu smrt.

Danas u ovim obredima, dok ćutimo Božju bol i dotičemo rane Sina Božjega, shvaćamo da križ nije obično drvo, već je više od drveta. Križ nije samo simbol i znak, već je više od simbola i znaka. Križ je ono što je bio za Isusa. A za njega je bio život! Križ mu je bio istinski život, bez obzira što je na križu on sam umro. Križ je za Isusa bio život, jer je na križu, upravo time što je dopustio da ga razapnu i ubiju, porazio sve ono što je bilo ljudsko, a otkrio snagu božanstva koje je porazilo samu smrt. Križ na kojem je bio svezan i pribijen, postao je njegovom snagom oruđe oslobođenja od svega neljudskoga što sputava čovjeka.

”Gle, uspjet će Sluga moj, podignut će se, uzvisit` i proslaviti!”

Taj izraz čovjekova nesagledivoga bezboštva, postao je najvećim izrazom Božjega čovjekoljublja. I to se dogodilo zahvaljujući posvemašnjoj poniznosti i ljubavi Sina Božjega u kojega je Otac položio svu nadu u spas čovjeka, kako već davno opjeva prorok Izaija kada veli u svojoj Pjesmi o Sluzi Gospodnjemu: ”Gle, uspjet će Sluga moj, podignut će se, uzvisit` i proslaviti!” Doista, njegov Sin je prije konačne proslave u njegovoj slavi, bio najprije podignut i uzvišen na drvetu križa, na kojem ga i večeras častimo.

Iz svega rečenoga vidimo da izbor križa nije bio slučajan niti je tek tako bio nametnut. Njega je Božji Sin svjesno primio na svoja leđa i slobodno ga nosio do vrha Kalvarije. Tako je njegov križ postao sredstvom života i spasenja svima koji u njega vjeruju, svima koji žele razviti svijest o tome što znači biti čovjek pred Bogom i svima koji žele živjeti u slobodi. Zato zaključujemo da izbor križa za božansko oruđe spasenja odgovara novoj viziji čovjeka koju gradi živi Bog i njegov Sin na zemlji.

A Isus gradi viziju otkupljenoga čovjeka svjestan da otkupljenja nema bez križa. Čovjek pod čiji projekt on podmeće svoja leđa, pridignuti je i, poput njega, uspravni je čovjek. Čovjek čiju nam viziju nudi Božji Sin uzvišeni je i proslavljeni čovjek. To je čovjek koji sebi za oslonac uzima Kristov križ, te vjerno slijedi svoga Učitelja i Gospodina.

Noseći svoj križ, ostavio nam je primjer, a njegova patnja na križu nije samo njegova, već i naša, budući da je patio za nas.

Stoga i večeras u Kristovu uzvišenju na križu otkrivamo dar kojim nas je obdario, jer je i nas sa sobom uzvisio učinivši nas novim ljudima u svome raspetom tijelu. Uostalom, sve što je učinio, učinio je poradi nas i našega spasenja. Noseći svoj križ, ostavio nam je primjer, a njegova patnja na križu nije samo njegova, već i naša, budući da je patio za nas. Njegovo predanje na križu nije samo jedan izdvojeni trenutak povijesti, prihvaćen silom prilika, već je događaj koji oblikuje povijest i život svakoga od nas.

Ne usuđujemo se niti disati od osjećaja svete prisutnosti koja ne traži puno riječi, već prije svega traži dušu koja ćuti Gospodina Boga i njegovu bol nad ljudskom zloćom i grijehom.

Večeras stojimo pred svetim križem ponizni i ponosi u isto vrijeme, dok dušu ispunja sveta tišina. Ne usuđujemo se niti disati od osjećaja svete prisutnosti koja ne traži puno riječi, već prije svega traži dušu koja ćuti Gospodina Boga i njegovu bol nad ljudskom zloćom i grijehom. No u ovoj teškoj tišini u kojoj je i Božji Sin prestao disati, ipak slutimo pobjedu svetoga križa nad smrću, što nam daje utjehu u našoj boli i snagu u našoj borbi.

Dopustimo stoga Gospodinu da nas oblikuje svojim križem, tim istinskim sredstvom oblikovanja novoga čovjeka koji je pozvan biti i živjeti ne samo na sliku svoga Stvoritelja, već i na sliku svoga Otkupitelja, kojemu neka je slava u vijeke vjekova. Amen