Njegov je život bio utjelovljenje Mateja 25,30, u kojem je dokazao da služenje “najmanjim od ovih” nije samo moralni imperativ, već i skriveno blago milosti za one koji imaju oči da vide, piše Catholic Exchange.

Paradoksalna sloboda

Petar Claver rođen je u Španjolskoj 1581. godine u pobožnoj obitelji. Pridružio se isusovačkom redu i poslan je kao misionar u Cartagenu, današnju Kolumbiju, ali tada središte ekvatorijalne trgovine robljem.

Kao što Arnold Lunn piše u svojoj pronicljivoj biografiji Clavera: “Ovaj je prostodušni svetac sa strastvenim uvjerenjem smatrao da je bolje umrijeti kao kršćanski rob u Cartageni nego kao domaći poglavica u Kongu. Trgovina robljem bila je puna opasnosti za trgovca robljem, ali na kraju krajeva, blagodat za robove.”

Claver je vidio veliku duhovnu priliku u služenju onima kojima je patnja u ovom životu bila neizbježna. Potaknuo je porobljene, s očima uprtim u Nebo, da vide kako lanci u ovom životu služe samo za daljnje odricanje od pokvarenosti i ispraznosti ovoga svijeta. Dok su zagovornici emancipacije svoje napore usmjerili na ropstvo, Claver je bio odan isključivo robovima. Dok su drugi s pravom osuđivali tu instituciju, on se bavio samo dušama.

Claver u osobi roba nije vidio apstrakciju, već paradoks kršćanskog života – sam paradoks križa. Poučavao je porobljene da su prihvaćanjem patnje pod nepravdom u jedinstvenom položaju da se otvore mnoštvu milosti. No, u isto vrijeme, obnovio je njihovu ljudskost podsjećajući ih na njihovo istinsko dostojanstvo djece Božje.

Nema hitnijeg obraćenja od obraćenja nekoga tko je na samrti, a Claverova prva linija obrane bila je krstiti umiruće na palubama brodova s ​​robovima. Ali štoviše, podučavao je porobljene da do kraja života žive kao katolici, čak i u svojim teškim okolnostima. Dao je prednost dostojnom primanju sakramenata i snažnom moralnom razvoju. Claver se čak odlučio podvrgnuti misijskim putovanjima kako bi nastavio služiti robovima koji su prodani na druga mjesta, često putujući danima kroz močvare i planinske lance.

Claverova izvanzemaljska jasnoća vida zaprepastila je kolege Španjolce i zadobila ljubav njegovih porobljenih katekumena. Kada je ovaj svijet lišen svojih ispraznih zamki, površnih obećanja i efemerne ljepote, ne može se ne usredotočiti na vječna, nepromjenjiva obećanja sljedećeg života.

Ropstvo aristokracije

Kao središnja luka u Americi, Cartagena je često bila preplavljena mnoštvom raznolikih putnika iz svih globalnih carstava tog doba. Dok je Claver gajio posebnu odanost porobljenima, posjedovao je sposobnost prenošenja Evanđelja kroz mnoštvo publike i pretvarao se u obraćenike iz svih sfera života. Mogao je jednako služiti europskim ratnim zarobljenicima, kolonijama gubavaca i prognanim kriminalcima. Vjeruje se čak da je stekao neke obraćenja među muslimanskim ratnim zarobljenicima.

Život i vrijeme Petera Clavera ističu još jedan, sličan paradoks: ironično ropstvo privilegiranih. Naš Gospodin sam je upozorio na rizike koji su svojstveni dušama vezanim ispraznostima bogatstva i statusa. Vidimo utjelovljeni primjer upozorenja našeg Gospodina u osobi anglikanskog arhiđakona iz Londona, čije je zatvor u Cartageni, ironično, mogao spasiti njegovu dušu.

Šest stotina engleskih ratnih zarobljenika odvedeno je nakon teritorijalnog okršaja sa Španjolskom za otoke Sv. Kristofer i Sv. Katarinu. Među njima su bili mnogi časnici visokog statusa, uključujući anglikanskog arhiđakona. Claver je osjetio da je čovjeku neugodno u svojoj herezi i raskolu. Arhiđakon je priznao da je jedini razlog zašto je ostao u Engleskoj crkvi bio osigurati budućnost statusa, privilegija i bogatstva za svoju obitelj. Taština nad taštinom! Molio je vlč. Claver da se moli za njega i pokazao svoju namjeru da umre kao katolik. Tjedan dana kasnije, Claver je pronašao arhiđakona kako umire u bolnici sv. Sebastijana i tamo osigurao njegovo obraćenje na katoličanstvo.

Anglikanski arhiđakon posjedovao je položaj, priznanje, bogatstvo, obitelj, obrazovanje. Ali za koga bi od njih Peter Claver rekao da je uistinu slobodan? Upravo su ti blagoslovi služili porobljavanju arhiđakona grijehu sve dok ih u posljednjem trenutku nije odbacio.

Paradoks ropstva ponovno se očitovao u Claverovom obraćenju zatvorenika osuđenog na smrt. Nakon susreta s Claverom, pokajanja i primanja sakramenata, uspio je s pravom i točno upisati u svoj molitvenik “Ova knjiga pripada najsretnijem čovjeku na svijetu”.

Svijet gleda na bolest, smrt, ropstvo kao na zatvore – Claver ih je vidio kao instrumente oslobođenja od grijeha.

Da citiram Lunna, koji je, inspiriran svecima, i sam išao putem obraćenja: “Sigurno se nešto može reći za religiju koja uči ljude ne samo da olakšavaju patnje drugih, već i da prihvate s hrabrošću i – vrhunski paradoks – sa zahvalnošću neizbježne patnje koje im dolaze.”

Mnoga obraćenja svetog Petra Clavera ilustriraju da prava sloboda dolazi samo kroz potpuno predanje Kristu i da je to nagrada vrijedna svake cijene na ovom svijetu.