Bilo je osmero djece, vjerojatno su sva bila mlađa od dvanaest godina, piše Duhovnost.net, a priča je ranije objavljena u knjizi Melem za dušu.

Bilo je očigledno da nisu baš bogati. Njihova odjeća nije bila skupocjena, ali je bila čista.

Djeca su bila dobro odgojena, stajala su u parovima iza roditelja, držeći se za ruke. Uzbuđeno su brbljali o klaunovima, slonovima i drugim učesnicima cirkusa koje će tu večer vidjeti. Iz njihovoga ponašanja jasno se dalo naslutiti da nikada prije nisu bili u cirkusu. Ovo je trebao biti vrhunac njihovih mladih života.

Otac i majka ponosno su stajali ispred njih. Mama je držala oca za ruku gledajući ga kao da govori:” Ti si moj vitez na bijelom konju.” On se smješkao i ponosno šepurio, gledajući je kao da odgovara: ”Pa, naravno da jesam.”

Prodavačica je upitala oca koliko ulaznica treba. Ponosno je odgovorio: ”Dajte mi, molim vas, osam dječjih i dvije ulaznice za odrasle tako da mogu odvesti moju obitelj u cirkus.”

Prodavačica je kazala cijenu. Čovjek nije imao dovoljno novca. Kako bi se sada mogao okrenuti i reći svojoj djeci da nema dovoljno novca za ulaznice u cirkus?

Primijetivši što se događa, moj je otac zavukao ruku u džep, izvukao novčanicu od dvadeset dolara i bacio je na pod. Mi nismo uopće bili bogati. Zatim se sagnuo, pokupio novčanicu, lupnuo muškarca po ramenu i rekao:

“Oprostite gospodine, ovo vam je ispalo iz džepa.” Čovjek je znao što se događa. On nije tražio milostinju, ali je svakako cijenio pomoć u očajnoj, srcu bolnoj i neugodnoj situaciji. Pogledao je moga oca u oči, uhvatio ga za ruke čvrsto stežući novčanicu od dvadeset dolara. Dok mu se suza kotrljala niz obraz, drhtavim je usnama odgovorio:

“Hvala vam, hvala vam, gospodine. Ovo doista mnogo znači i meni i mojoj obitelji.”

Moj otac i ja vratili smo se do auta i odvezli kući. Te večeri nismo otišli u cirkus, ali tamo nismo bili uzalud.